Knjiga sa naslovom - Prvi dio
Na ulazu u malu dvoranu Skenderije gledano odozgor prema dolje, sa lijeve strane blizu terena bila je grupa željinih navijača. Oni su dolazili sat vremena prije početka utakmice i svi ostali navijači su se trpali da budu što bliže njima. Nisu oni imali ni čangrtaljke ni zastave, rijetko kad su i navijali. Oni su se jednostavno zezali, provaljivali, šalili, uzimali su sve redom na tapet, domaće igrače, sa kojima su bili prijatelji, protivničke igrače, trenere, sudije...
Od njihovih šala i provala svi su se smijali i protivnički treneri i protivnički navijači i sudije. Gledao sam mnogo puta kako se protivnički trener okreće prema zidu i valja se od šege na njihove provale. Najinteresantnije je bilo kad dođu slovenačke ekipe i kad njihov trener daje savjete igračima na slovenačkom jeziku.
Onda ovi naši počinju davati savjete domaćim igračima ali na izvrnutom slovenačko-bosanskom jeziku.
Sudije su bile posebna tema za zezanje. Ne daj Boze da je neki sudija bio sa krivim nogama ili zalizan i da još sudi protiv Želje. Taj narednih sedam dana nije mogao oka sklopiti.
Sjećanja blijede i ne sjećam se više njihovih imena ali bili su Enver Bičakčić-Hodža, braća Vukas, Adem-Samba i Hazo koji su kasnije i sami postali vrsni rukometaši, braća Perišić od kojih je jedan postao košarkaš a drugi rukometaš, bili su tu i rahmetli Mišo Brkan, Rusmir-Cane Delahmetović koji je poslije zamijenio Žderu na mjestu pivota, mislim da je i on umro i mnogi drugi kojih se ne mogu sjetiti.
I pored tih silnih zezanja, šala, provala, ironije, smijeha... nikada, nikada niti jedna utakmica nije prekinuta zbog toga.
Tu nije bilo psovki, vrijeđanja, uvreda, bacanja novčića, kamenčića, petardi, prekida utakmica i siguran sam da bi svi mi, kad bi bilo potrebe, istog trenutka utrčali u teren sa zasukanim lijevim rukavom i bilo domaćem ili protivničkom doktoru rekli "uzmi krvi koliko treba".
Bio je to neki drugi svijet. Neki drugi navijači koji su dolazili na utakmice ne da vrijeđaju, psuju, pljuju, prekidaju utakmice nego da prisustvuju sportskom događaju i da se zabave.
------------------------------------------------------
Ovo sada ja (Boris Popović) dodajem: Ti zajebanti nisu nikada govorili direktno osobi koju zezaju nego onako poluglasno kao jedan drugome ali da čuje i ta osoba i raja okolo. Tada smo išli u gimnaziju (II gimnazija 'Ognjen Prica') i u Sarajevu je bilo korzo na potezu između kafane 'Park' i 'Umjetničkog paviljona'. To sad zvuči glupo ali raja su šetala u dvije kolone u suprotnim smjerovima tako da je svako mogao pregledati svu raju koja je šetala. E, ti mangupi bi obično stajali ispred kafane 'Park' gdje kolona zavija da bi se vraćala nazad i onako poluglasno, kao jedan drugome komentarisali prolazeću raju. Tada su počele i mini suknje pa je bilo jako interesantno slušati njihove komentare. Napr. ako neka cura nije imala obrijane noge Hodža bi rekao: Vidi što mala nije počešljala noge! Ili: Vidi ove, moći će isplest' džemper kad obrije noge! Ili: Ova mora da dobro pjeva - ima noge ko' slavuj! Ili: Šteta što ova ima tanke noge, neće bit' za džempera!
Inače, Hodžin otac (Mustafa Bičakčić) je bio dobar drug mog oca (Branko Popović). I na kraju školske godine pita moj stari Mustafu kako mu je 'mali' prošao u školi? Kaže Mustafa: Ma pusti, ima dvije trojke! Kaže moj stari: Pa dobar je, moj ima 4 trojke! A kaže Mustafa: Ali ostalo su dvice i jedinice! Drugi dobar drug mog starog je bio Ivica Lisac “fotograf” (otac Damira Lisca koji je poslije očevu foto radnju pretvorio u poznati kafić). Elem, pošto je Ivica (kao i Mustafa i moj Branko) više vremena provodio u prostorijama FK Sarajeva nego kodkuće, Ivica je svaki dan hodao “Titovom” od svoje radnje (u pasažu kod “vječne vatre”) do “prostorija” (preko puta “Velikog parka”). Tada su svi stanari u gradu svake jeseni kupovali ugalj i drva (tonu kreke i metar drva) za zimu. Na trotoarima “Titove” je svaki dan bila po neka kamara uglja koju su pjašaci morali zaobilaziti silazeći na ulicu. To je nerviralo Ivicu i on bi često odlazio do tržnice pred kojom su stalno stajali “šiptari”, koje si mogao angažovati za razne poslove, i platio unaprijed da ubace ugalj u podrum. Onda je sa njima pješke išao do kamare koju je trebalo ubaciti. Ivica bi djecu koja bi se igrala na i sa ugljem pitao čiji je to ugalj. Djeca bi napr. odgovorila: Od čika Pere. Ivica bi pitao koji je Perin podrum i djeca bi mu pokazala. Tada bi Ivica rekao šiptarima da ugalj ubace u drugi (krivi) podrum i odlazio u “prostorije”.
Drugi jaran mog Branka je bio Dušan (Ristovski) vlasnik čuvene slastičarne “Egipat”. On je imao bijeli Mercedes koga je rijetko vozio. Sarajevski taksisti su ga stalno “žicali” da im proda Mercedesa jer su govorili da to nije za njega jer ne zna dobro ni da vozi. Jedan dan dođe nekoliko taksista na sladoled a ispred “Egipta” stoji bijeli Mercedes. Tu oni ponovo zezaju Dušana i padne opklada ko će prije do Ilidže i nazad. Daju oni Dušanu 10 minuta fore - taman dok oni stignu do njihovih auta na štandu pred hotelom “Evropa”. I krene nekoliko taksija u trku do Ilidže. Jure oni i nigdje bijelog Mercedesa – nikako da ga stignu. Kontaju, ako je stvarno brz moraće ga vidjeti sa Ilidžanske kad se bude vraćao nazad ulicom VI Proleterske (Ilidžanska ide ka Ilidži a VI Proleterske prema gradu). Međutim nema Mercedesa nikako. Vrate se oni i pravo pred “Egipat” kad Dušan sjedi ispred i pije kafu. Tu padne prepirka oko opklade jer su vidjeli svojim očima samo kako Mercedes odlazi i sada kako stoji pred “Egiptom”. Poslije je Dušan mom starom rekao da je samo napravio krug “oko Katedrale” i vratio se nazad.
Treći jaran mu je bio Hase (Asim Ferhatović, na slici lijevo) fudbaler “Sarajeva” koji je imao prvu ćevapdžinicu na Čaršiji. Bio praznik 1. maj, bio teferič na Sokocu i FK Sarajevo išlo na prijateljsku fudbalsku utakmicu sa lokalnim klubom. Tu raja sjedila na livadi, pili pivo i pekli janje i ćevape na roštilju. Prolazi Hase i zovne ga ovaj što je peko’ ćevape: Hase ba, dođi da vidiš šta su ćevapi a ne kao oni tvoji na Čaršiji! Priđe Hase, uzme ćevap i ovome na uho kaže: Lako ti je ćevape pravit od mesa!
Direktorica Druge Gimnazije je tada bila Belkisa Rizvanbegović, a njen sin (iz prvog braka) Gordan Gogo Marjanović je išao u tu istu gimnaziju. Gogo je bio posebna vrsta mangupa i u životu je najviše štete nanio sam sebi! Moja majka je govorila: Taj je slomio sve što se može slomiti! I to je bilo tačno - u svega nekoliko godina slomio je zube, vrat, kičmu, ruku i obadvije noge. Pošto je prvi u raji imao zubnu protezu pitam ga ja kako je sa novim zubima? On kaže: Ma sve isto, samo ne možeš jest', pljuvat' i govorit'! Kad je slomio ruku nije išao kod doktora da skine gips nego ga je sam skinuo i držao sakrivenog u žbunju ispred gimnazije pa ga navlačio po potrebi da izbjegne recimo pismeni iz matematike. Ili, u 'Evergrinu' ulazi dobra cura i Gogo odmah pita Nedu (Kapetanovića, gazdu Evergrina) ko je 'mala'? Kaže Nedo: To ti je Ljilja, Mirina sestra. Gogo odmah prilazi curi i kaže: Sjećaš se ti mene? Ljilja slegne ramenima - kao ne sjeća se. Gogo kaže: Jel' se ti zoveš Ljilja? Kaže ona: Da. A Gogo: Jel' tvoja sestra Mira? Ona: Da. Gogo: Pa zar ti sestra nije pričala da smo se ti i ja zabavljali!?
Kako je Gogo slomio obadvije noge: Kupili Gogo i Bobo (Slobodan Šućur) polovni Mini Moris 'popola'. I naravno, nemaju vozačke dozvole. I prvo veče otišli da ga provozaju (vozi Gogo - naravno bez dozvole). U to vrijeme je bio popularan bar u hotelu 'Bristol' u Novom Sarajevu. I tako se 'mi vozači' skupljali uveče na parkingu ispred 'Bristola' i stajali napolju i pričali. Utom dolazi Mini i stane ispred nas. I svi gledaju Minija a Mahir (Elezović - leteći buregdžija kako smo ga zvali) kaže: Daj da ga ja probam! Gogo izađe, obori sjedište i sjedne nazad. Bobo ostane gdje je i bio (suvozač) a Mahir sjedne za volan i punim gasom ode prema 'Vilsonovom'. Mahirov auto (Fiat 125) ostane na parkingu i sad mi čekamo da se vrate da vidimo šta kaže za Minija. A njih nema pa nema! Poslije skoro sat vremena dolazi taksista i kaže: Eno na Grbavici strašna nesreća! Mi svi u aute i sprint na Grbavicu. I u 'Zagrebačkoj' 200 metara prije Vrbanja mosta vidimo Mini savijen oko stuba za ulično svjetlo! Mini je u velikoj brzini poprijeko udario u stub suvozačevom stranom i izgledao je kao 'leptir mašna' - potpuno spljošten po sredini. Elem neise, Bobo je poginuo na licu mjesta, Gogo je slomio obadvije noge a Mahir prošao 'sa manjim povredama'. Zbog toga je Mahir odslužio kaznu u 'Kuli' (zatvor za one sa saobraćajnim prekršajima).
A Gogo je vazda imao neki vlastiti stil. Kad smo bili u izviđačima uglavnom smo vozom (ćirom) ili pješke išli na Pale. To se Gogi nije dalo pa je angažovao taksistu Šekija koji je vozio Taunusa da ga vozi na Pale i po Palama (dok smo mi išli pješke).
Najbolji drug Mahira Elezovića je bio Slavan Bojović, na slici lijevo, koji je isto bio mangup bezopasan za raju. Slavan je prvi vozio BMW sa 5 brzina čiji je vlasnik bio Vahidin Musemić fudbaler 'Sarajeva'. Pošto su fudbaleri stalno trenirali, bili na pripremama i igrali utakmice onda je BMW uglavnom vozio Slavan. Jednom su fudbaleri Sarajeva bili na pripremama u Neumu. Na pripremama su fudbaleri u karantinu tako da ne smiju izlaziti iz hotela nikako (a naročito po noći). Bio je dogovor između Musemije i Slavana da jedan dan Slavan doveze BMW u Neum, izvadi Musemiju uveče i odu u Dubrovnik da se malo provedu. Sjedne Slavan u BMW (sa 5 brzina) i krene u Neum. Kod Mostara ga milicija 'ufati' na radar. Pošto je brzo vozio on zakoči daleko od radara. Zove ga milicionar da odmah dođe do njega i kaže: Čovječe, vozio si 100 na sat a ograničenje je ovdje 60! Kaže Slavan: Nemoguće, ne valja vam radar! Kaže milicionar: Kako ne valja!? Evo vidi šta piše: 99,3! Kaže Slavan: Pa kažem ja da ne valja. Ja ovuda nikad u životu nisam prošao ispod 140!
Kad je Slavan dobio sina nije smio otići u porodilište da ga vidi jer je majčin otac rekao da će ga ubiti kad ga vidi (nisu bili vjenčani)! Slavan zamoli Mahira da ode u porodilište, odnese cvijeće u njegovo ime i vidi bebu. Slavan sjedi u kafani 'Park' i dolazi Mahir iz porodilišta. Pita Slavan kako je 'mali'? Kaže Mahir: Nema šta da brineš, 100% je tvoj - ćelav i bez zuba! Mahir je inače bio majstor na fliperima koji su tada bili jedino u “Hamam Baru” čiji menadžer je bio Neđo Alihodžić (on je ustvari Nedžo od Nedžad ali su ga svi zvali Neđo). Ja sam mogao “satima” gledati Mahira kako igra jer je imao strašan gard kad kuglicu prebaci s jednog flipera na drugi i tako spasi skoro izgubljenu kuglu! Na garderobi Hamam Bara je radio Lili (Zulić, stariji brat Campe iz “Sjećaš li se Doli Bel”). Gosti su uglavnom bili strani turisti iz hotela “Evropa” koje su vodiči pješke dovodili. Tada nisu postojali čekovi i kreditne kartice pa su ti turisti bili “puni para” jer su morali mijenjati devize u dinare. Pošto su noći u Sarajevu uvijek bile hladne turistima se preporučivalo da ponesu neke jakne. Zato je i postojala “garderoba” u “Hamamu”. E tu je do izražaja dolazio Lili. Kad dođe do “fajronta” i gosti plate račune, nikad ne uzmu kusur nego bakšiš zaokruže na najveću novčanicu (to je bila crvena stoja, 100 dinara koju smo svi zvali “cener” jer je to ranije bila novčanica od 10 hiljada dinara). Na izlazu ih dočeka Lili iza čijih leđa je pisalo: Garderoba 1 dinar. Gosti se “fataju” novčanika i svi imaju samo “cenere”, ništa sitnije. Lili im da jaknu, uzme “cenera”, stavi u džep, kaže “Danke” ili “Thank You” i odmah uzima jaknu za sljedećeg gosta! Tako je Lili svaku noć odlazio kući sa buntom crvenih cenera!
Sad se sjetih najčuvenijeg rikverca u gradu! U “Hamam” je često dolazio Sejo (Sead Alihodžić – brat Neđe Alihodžića) svojim BMW 2002 Alpina. Sejo je stanovao u Titovoj prekoputa Jevrejskog muzeja par stotina metara od “Hamama”. Problem je bio kad krene kući iz “Hamama”. Titova je bila jednosmjerna i morao bi voziti skroz oko Katedrale i Čaršije do kuće.
To, naravno, nije baš dobro i onda je Sejo od Hamama na rikverc, pod punim gasom, vozio do svoje kuće, a na cesti bi ostale dvije crne špure!
Najčuveniji auspuh u gradu je imao Fadil Kadić (na slici, stoji gore desno, sa karakterističnim osmijehom, izbrojite farove na autu) na svom TTS-u (NSU Princ 1000 TTS).
Princ je imao poprečni motor nazad tako da je i auspuh bio poprečan cijelom dužinom zadnje karambolke. Fadil ga je zamijenio u Njemačkoj i stavio “sportsku auspuh roru” koja je bila kao dugački megafon iz nijemih filmova. Više je ličio na trubu nego na auspuh. Pošto je taj auspuh pravio neopisivu buku nije se tako moglo voziti po gradu. Zato je Fadil imao genijalno rješenje: Nagurao je punu roru sa žicom za parket i na kraju kroz roru probušio rupu u koju se ubaci dugački ekser i ne dozvoljava da žica izleti kad radi motor. Jedno veče dolazim ja pred “Parkušu” a raja sjeda u aute da idu negdje i dovikuju: Idemo na Trebević, Fadil vadi ekser iz auspuha! I svi se skupimo na Vracama kod Partizanskog groblja. Fadil izvadi ekser i žicu, upali motor i “naloži ga” uzbrdo. To je bio za nas “vozače” najljepši mogući zvuk! Čula se jeka, ja mislim, do Jahorine i ovamo preko grada do Huma!
Inače je Fadil prije TTS-a imao starog Fiću miš boje. Kupio ga je polovnog, skratio federe (spustio ga) i stavio Mišelin gume. “Vrtio” ga je na 6,500 okretaja što je tada bilo nedostižno. Zato je motor “bacao” ulje na sve moguće dihtunge i ulje bi sa haube kapljalo po motoru kad se otvori. Mi smo ga zezali da mu auto troši više ulja nego benzina! Fadil nas je učio i demonstrirao kako se Fićo “okreće na ručnu”. Problem je što je Fićin motor nedovoljno jak pa se auto mora zaletiti drugom brzinom. Tada se u sred zaokreta mora prebaciti “u prvu” ali je problem što Fićo nije imao sinhronizovanu prvu brzinu i nije se moglo ubaciti u prvu dok se auto kreće. Kaže Fadil: U čemu je problem! Kad je auto poprijeko on se kreće ali točkovi stoje, tako da se može šaltati! Finesa je u tome što su mnogi znali okrenuti auto “na ručnu” ali je jedino Fadil znao okrenuti auto i u kontinuitetu nastaviti vožnju u suprotnom smijeru!
Jedno veče sjedimo mi u kafani “Park”, ulazi Fadil i pita: Ko će samnom u Trst? Mi: Kada? Fadil: Sada! Mi: Čuj sada, pa nema niko pasoš! Kaže Fadil: Ma je.. ja vas! Izađe iz kafane, sjede u Fiću i ode. Mi ostadosmo i ja kontam, bog ti jadan, valja mu samom voziti cijelu noć do Trsta (900 km)! Elem, sutradan uveče ponovo mi sjedimo u “Parkuši” kad ulazi Fadil nekakav ljut! Mi ga pitamo: Pa zar ti nisi u Trstu?! Kaže Fadil: Ma bio sam, samo neki praznik u Italiji pa sve radnje zatvorene! Mi: Pa što nisi negdje prespavao do sutra? Kaže Fadil: Nema veze, idem ja opet sutra! (Samo da znate: u 2 dana, 4 puta po 900 kilometara!)
Inače, u “Parkušu” se išlo oko podne i uveče pred fajront da bi se nastavilo po kafićima. Jedan dan, oko podne, sjedim ja i pijem kafu kad ulazi moj školski drug Smajo (Jasenko Smajović) mamuran, sjeda kod mene i kaže konobaru: Daj mi kafu i nešto najhladnije što imaš! Kaže konobar: Ima samo hladan đus (sok od naranče). Kaže Smajo: Može. Gledam ja Smaju da nije poludio jer nikad u životu nije okusio nikakav sok! Donosi konobar kafu i sok, Smajo uspe kafu, uzme čašu sa sokom i prisloni je na čelo. Popije tako on kafu sa čašom na čelu i zove konobara: Daj još jedan sok!
Ovdje moram pomenuti i Stevinu (Stevo Grbić) čuvenu narudžbu: Sjeda Stevo sa nekom rajom za sto, prilazi konobar i Stevo kaže: Litar meke i 6 piva. Kaže konobar “dobro” i krene. Kaže Stevo: Đe ćeš ba! Stani da i ostali naruče!
Dok smo išli u gimnaziju moj drug Zeko (Dželal Serdarević) i ja ljeta smo provodili u Kuparima radeći na plaži kao spasioci i na izdavanju suncobrana, ligeštula i sandolina, a zimu na Jahorini. Problem sa Jahorinom je bio što je za zimki raspust sve bilo popunjeno jer je dolazila raja iz Beograda i Splita.
Jedini način je bio da unaprijed uplatiš školu skijanja i onda bi imao smještaj u hotelu “Šator”. Tako smo mi uplatili školu skijanja i otišli na Jahorinu a uopšte nismo imali skije! Prvi dan ujutro se pred hotelom postroje svi polaznici škole i instruktor glasno proziva po spisku. Kad prozove naše ime mi se sa prozora iz sobe deremo “ovdje”. Prozivao nas je još dan-dva a onda odustao.
Jedne zime je na Jahorini bila kompletna atletska reprezentcija Jugoslavije na pripremama valjda za neku olimpijadu. Oni su po cijelo jutro trčali po snijegu, a kad završe trening oko podne onda je Dane Korica trčao od Jahorine do Pala i nazad! I tako jedan dan, mi taman ustali oko podne i sišli u restoran na kafu, vidimo Koricu kako oblači jaknu i neke specijalne cipele (kopačke) da trči do Pala. Zovne njega Stevo i kaže: Haj’ Dane matereti kupi mi dvije kutije cigara na Palama. Beogradska raja koja je sjedila za stolom u blizini se počnu smijati jer to zvuči kao dobra šala! Nije prošlo ni 2 sata ulazi Dane potpuno bijel i izgleda kao da su ga izvadili iz dubokog snijega! Zove Stevu i daje mu cigare. Raja u restoranu je ostala bez teksta i nikako nisu mogli skontati u čemu je fol! A još nevjerovatnije je ‘stranoj raji’ izgledalo, bilo smiješno i nemoguće kad Stevo kažiprstom češe uho, onako trese rukom kao da ga uho strašno svrbi. Oni nisu znali da Stevo nema pola kažiprsta! Tu je jedno veče na moje oči Stevo popio 28 piva, a sve ih je Lelo Krkan zubima otvorio! Inače glavni hotel na Jahorini je bio “Hotel Jahorina” gdje je dolazila “velika raja” i gdje su se dešavali svi glavni događaji. Mi smo skoro svaki dan išli u “Jahorinu” ali se moralo prvo ići stazom koz šumu do doma “Partizan” pa onda cestom do “Jahorine”. Problem je nastajao kad noću napada snijeg i gotovo zatrpa tu stazu. Onda bi mi natjerali neku od svinja, koje su bile pored doma, u tu zatrpanu stazu i ona bi kao grtalica išla ipred nas sa dignutom glavom tako da joj je samo njuška virila iz snijega kao periskop.
Inače, moj drug Zeko i ja smo bili kao braća jer ni on ni ja nismo imali braće. Išli smo zajedno u školu i sjedili u istoj klupi. Zekini i otac i majka su bili doktori i imao je jednog rođaka, mladog doktora koji je radio u domu zdravlja “Omer Maslić” u Novom Sarajevu. Taj doktor nam je bio važan jer je Zeko od njega nabavljao opravdanja za naše neopravdane časove. To je sve lijepo radilo dok smo bili u prvom razredu. Međutim, kad smo pošli u drugi razred gimnazije promijeni nam se razrednik i dođe nam za razrednog starješinu Darinka Kasagić, profesorica Latinskog jezika koju smo zvali Baba Lata. I prvi put kad smo “luftirali” iz ne znam kojeg razloga donesemo mi opravdanja od onog doktora od kojeg smo vazda i donosili. Baba Lata pogleda opravdanja, nasmije se, vrati nam opravdanja i uknjiži neopravdane časove. Ostali smo zabezeknuti ali se nismo smjeli buniti jer smo znali da opravdanja nisu prava. Poslije par dana ode Zeko kod onog doktora da mu kaže da mu opravdanja više ne valjaju. On kaže da to nije tačno jer su opravdanja ista kao i ranije. I tu se pokaže u čemu je fol! Doktor je na sva naša opravdanja u rubriku o vrsti bolesti pisao “Nije mu ništa” na Latinskom!
Zeko je (ustvari njegovi roditelji) kupio prvog Fiću u raji. Niko tada nije imao vozačku dozvolu pa ni Zekini roditelji! Zekina majka Biha (Dr. Sabiha Serdarević) je vozila “obuku” ali nije baš bila uspješna. Otac Hišam (Dr. Hišam Serdarević) nije ni pomišljao da vozi auto. Tako smo Zeko i ja vozili tog Fiću bez dozvole. Pošto smo ljeti radili u Kuparima i imali kontakt sa čamcima i brodovima znali smo da svaki čamac i brod ima neko (žensko) ime. Tako je Zeko svog Fiću nazvao “Muniba”. (Na slici lijevo, Racing Team Muniba) Ja sam na Munibu stavio kućno zvonce umjesto sirene i onda je bilo smiješno kad na pješačkom prelazu kratko pritisneš na sirenu a pješaci se trzaju jer misle da dolazi tramvaj! Drugi fol je bio da smo špricaljke za vodu za pranje stakla okrenuli naopako tako da špricaju naprijed ispred auta i onda na pješačkom prelazu pošpricaš pješake a oni gledaju u nebo a neki otvaraju kišobran.
Sad dolazi na red nemoguća kombinacija. Približavao se reli Sutjeska 1969. Fadil je i dalje imao starog, “spuštenog” Fiću sa Mišelin gumama i dotrajalim motorom. Zeko je imao skoro novog Fiću jer se nije nigdje vozio osim po gradu. Fadil nagovori Zeku da mu pozajmi motor iz njegovog Fiće i da onda zajedno voze reli kao vozač i suvozač. Zeko, naravno, pristane i Fadil se baci na posao. Dovezu oba auta u napušteni auto kamp na Koševu koji je bio na raspolaganju članovima Akademskog Auto Moto Kluba. Cijelu operaciju je izveo Fadil sam, pomagao mu je Zeko ali on nije bio baš za neke komplikovane mehaničke radove. Fadil je izvadio motor iz svog Fiće, ostavio ga sa strane, onda izvadio motor iz Zekinog Fiće i stavio ga u svoj auto! Ovo, kad napišeš izgleda jednostavno i lako, ali treba znati da Fićin motor ima 100 kila, da je sav prljav i mastan i da ga nemaš za šta uhvatiti a oni nisu imali nikakvu dizalicu za vađenje motora! I onda, kad se završi reli opet sve ponovo obrnutim redom! To je mogao izdržati i uraditi samo Fadil Kadić! Ja sam na tom reliju vozio Škodu 1000 MB a suvozač mi je bio Saka (Mirko Sakić) koji je bio živa enciklopedija auto sporta! Kada se nakon 2 dana vožnje završio reli na Tjentištu, na Sutjesci je bila proslava i teferič jer je bio 4. Juli – Dan Borca. Uveče, nakon proslave krenemo Fadil i ja za Sarajevo preko Mostara. Fadil je vozio Fiću, pored njega je sjedio Zeko a na zadnjem sjedištu Dodo (Dušan Mandić koji je inače vozio motor). Ja sam vozio Škodu, pored mene je bio Saka, a nazad na podu (pošto su zadnja sjedišta bila izvađena da bi auto bio što lakši) braća Božo i Vlado Nikić, ne sjećam se zašto, mislim da im se auto bio pokvario pa je ostao na Tjentištu. Dođemo do Mostara oko 1 sat u noći. Tu na pumpi sipamo benzin i ja se zamijenim sa Sakom koji sjedne za volan, Vlado Nikić sjedne pored njega a ja nazad pored Bože. Mi krenemo, a Fadil još ostane na pumpi pa će i on za nama. Pošto je nazad bilo nemoguće sjediti na podu jer ne znaš gdje ćeš s nogama ja lijevu nogu proturim između prednjih sjedišta i stavim na ručnu kočnicu a desnu jedva nekako između prednjeg sjedišta i prednjih vrata i oslonim je na ručicu za otvaranje vrata. I tako Saka vozi a ja nešto mislim da mi desna noga sigurno puca pri bilo kakvoj nezgodi. Izvučem ja obadvije noge i sjednem “po turski” kao i Božo. Nije prošla ni minuta kad osjetim ja da se auto zabacio i ide poprijeko! Saka ga kontrira i zabaci auto na drugu stranu opet poprijeko! Saka pokuša opet kontru ali ne može jer su zadnji točkovi upali u jarak pored ceste i auto juri poprijeko sa prednjim točkovima na cesti a zadnjim u jarku.
Naletimo na prvi “krajputaš” (kameni stub na ivici ceste) i izvalimo ga iz zemlje. Zatim na sljedeći krajputaš koji je bio jači i nije se dao izvaliti nego nadigne auto na bok koji tada krovom udari u banderu, izleti šoferšajba i auto padne nazad na točkove sa zadnjim točkovima u jarku a prednjim na cesti a farovi svijetle u nebo! Prvo što sam vidio kroz prozor je bio Fadilov Fićo koji juri na rikverc (jer se i on bio zabacio) i Dodinu glavu koji gleda kroz zadnje staklo! Fadil uspije da iskontrira i zaustavi Fiću na cesti i oni izađu da nam pomognu da izađemo iz auta. Za divno čudo nikome nije ništa bilo i mi se vratimo pješke da vidimo šta je bio razlog tako klizave ceste. To se sve dešava oko 2 u noći, i mi vidimo da se cesta orosila i bila mokra, a tu je bio odvojak za neko gradilište gdje su kamioni nanijeli zemlju koja je sada više kao blato. Cesta se osušila za jedno pola sata i počelo je da sviće. Onda je Fadil sjeo u Fiću otišao nazad prema Mostaru par kilometara, okrenuo se i prošao tu istu krivinu sa 120 jer nije vjerovao da se auto može tako lako zabaciti na tako blagoj krivini! Škodu na cestu izvuče sajlom jedan kamiondžija, mi je odguramo do prve kuće i pitamo gazdu da ostavimo auto u njegovom dvorištu do sutra. Mjesto se zvalo Potoci jedno 20 km od Mostara prema Sarajevu. Fadil, Zeko i Dodo su bili već otišli za Sarajevo da jave Božinom ujaku da dođe po nas. Nismo dugo čekali i došao je ujak sa Ostinom 1300, mi se natrpali i za Sarajevo.
Još nije gotovo – sad dolazi glavno! Sutradan ujutro odemo Dodo i ja u Aero Klub Sarajevo koji je bio u istoj zgradi kao i Akademski Auto Moto Klub (zgrada preko puta slastičarne Oloman u Titovoj) jer su oni imali džip i sajlu koji je mogao šlepati (vući) auto. To je bio pravi polovni američki vojni džip bez krova i vrata, ofarban u plavo jer je to bila boja Aero Kluba. Oni nam daju džip na upotrebu i mi sa momkom koji ga je vozio (mislim da se zvao Ibro) krenemo za Mostar. Ibro je vozio “ko lud” i mi smo se jedva nekako držali da ne poispadamo! Tada se preko Ivana vozilo starom makadamskom krivudavom cestom sa serpentinama (harnadlama kako smo ih mi zvali) jer se glavna cesta rekonstruisala i bila zatvorena za saobraćaj. Elem, dođemo mi u Potoke zakačimo Škodu sajlom za džip i krenemo za Sarajevo. Ja sam bio za volanom Škode u skoro ležećem položaju jer je krov bio spljošten do pola auta. Dodo je sjedio (ležao) pored mene i izbacio bose noge kroz prednji otvor od šoferšajbe na prednju haubu. Škoda je išla ukrivo jer je bila dobro udarena sa strane. Ibro je vozio brzo kao da nije ništa vukao za sobom. Bilo je smiješno kad je preticao neke Fiće koji su se vraćali s mora. Dok je preticao nekog Fiću, vozač bi bacio pogled sa strane i vidio džip koji ga pretiče. Čim bi vratio pogled na cestu naišla bi Škoda sa Dodinim nogama na haubi. Čovjek bi onda naglo usporio ne vjerujući svojim očima! Kad smo starom cestom došli na vrh Ivana nastao je problem jer predstoji krivudava nizbrdica i ne može se šlepati. Kaže Ibro: Moram vas otkačiti i čekam vas dole u podnožiju Ivana. Kažem ja: Bog ti jadan, kako ćemo nizbrdo! Kaže Dodo: Stipu ga nime! (pusti ga meni – na šatrovačkom). Sjedne (legne) Dodo za volan a ja pored njega. Sa otvorena oboja vrata nogama poguramo Škodu i krenemo lagano nizbrdo. Škoda ide sve brže i brže a Dodo ne koči nikako! Čak se zabacuje u krivinama po makadamu. Na cesti je isto bilo Fića koji su se vraćali s mora i Dodo se nervirao kad ih sustigne i mora da koči jer onda opet “treba pola sata da nabije brzinu”. Zato je na jednom mjestu počeo (bez motora) da pretiče jednoga, čovjek je bacio pogled kroz prozor, zabezeknuo se i na našu sreću usporio jer je odozdo upravo nailazio kamion (cesta je bila neasfaltirana, uska i dvosmjerna).
Ja sam odrastao na Marindvoru, kod Vrbanja mosta. Sa druge strane mosta su bili Kovačići i Grbavica i to je bila neka druga raja. Naša teritorija je bila ograničena Miljackom, Fabrikom duvana, ulicom Vojvode Putnika i Zemaljskim Muzejom. To zvuči kao velika teritorija, međutim raja nije bila baš velika jer je pola teritorije bio park i veliki prazan prostor koji smo zvali “livada”.
Na Livadi su velika raja igrali fudbal a mi mlađi se igrali pored, u parku gdje je bilo dosta žbunja i niskog rastinja. Velika raja su imali pravi fudbal (loptu) i uvijek je bio problem da “duši” pa se nije moglo dugo igrati. Kad lopta “izduši” toliko da se više ne može igrati, oni naprave “poluvrijeme” i pošalju nekog od nas mlađih da napuše loptu. Taj “klinac” je često bio Miki (Faruk Gutić) jer je bio najbrži u raji. Jednom sam i ja za njim trčao da vidim gdje to oni “pušu” loptu. Trčali smo preko parka, pa onda preko ulice prema Stanici. Tu je na bulevaru (Borisa Kidriča) uvijek bilo parkirano puno kamiona sa prikolicama. Miki bi ventil na lopti naslonio na ventil na gumi (točku) od kamiona i lopta bi se začas napuhala (a guma od kamiona ispuhala)! Onda trk nazad da velika raja ne čekaju.
Ta “livada” je, ustvari, bila dio parka a bilo je zabranjeno hodati po travi! Bio je tu ponekad i “parkaš” (čuvar parka) koga smo se mi klinci bojali a velikoj raji nije mogao ništa i nisu ga “šljivili”. Druga priča je bila kad naiđe milicionar. On je mnogo opasniji od parkaša jer ima pendrek i pištolj. Jednom su velika raja igrali fudbal na livadi a ja stajao na stazi sa strane i gledao. Naiđe “caja” (milicionar) i svi se razbježe na sve strane i meni bude smiješno kako caja trči tamo-vamo i ne može nikoga uhvatiti. Onda caja uhvati mene, koji nisam ni bježao ni igrao i onako ljut što su mu svi pobjegli a ja se smijao opali mi šamar. Na cajinu nesreću naiđe moj stari u uniformi (potpukovnik Branko Popović), uhvati caju, vikne meni “Marš kući” i odvede ga na obližnju klupu. Ja, naravno, nisam otišao kući nego sam iz daljine gledao kako Branko “preslišava” caju, zapisuje mu broj i nešto opasno govori jer je caja bio “manji od makovog zrna”. Tada sam prvi put vidio i shvatio da je vojska jača od milicije i da milicija ne može ništa vojsci.
Na bulevaru su inače “radili” šibicari sa Kovačića. To je bilo najbolje moguće mjesto za šibicare jer su na Stanicu dolazili i odlazili i “uski” i “široki” vozovi, autobusi, taksiji i kamioni. Uvijek su dolazile nove žrtve i šibicari su imali pune ruke posla. Najčuveniji šibicar je bio Šune, pa Muzika i Očenaš sa Grbavice. Šune je znao iz zajebancije “vrtiti” mače sa tri kutije od cipela. Digne on jednu kutiju, mače hoće da pobjegne a on ga poklopi drugom kutijom i svi su se smijali.
Jednom je u našem dvorištu u paviljonima nekoliko dana bio konj koga je tu ostavio Šune jer je nekog seljaka na bulevaru “ogulio” a seljak mu na kraju rekao “Eto, dobro je, samo mi vrati kaloše da ne idem u čarapama.” Onda je Šune na konju došao u naše dvorište i tu ga ostavio jer nije znao šta će s njim. Poslije je tog konja po dvorištu jahao samo Milaja (Vladimir Milajić) jer niko drugi nije smio!
Taj Milaja je bio veliki vrag i bio je jedini koji je sjedio na vrhu štangle! Štangla je bio stari stub za zastavu u našem dvorištu, visok jedno 7-8 metara sa točkićima dole i gore na samom vrhu preko kojih je nekada išla sajla za dizanje i spuštanje zastave. Sajle odavno nije bilo i stub nije bio u upotrebi osim kao izazov za raju: ko će dodirnuti gornji točkić! Stub je bio iz tri segmenta različite debljine tako da sam ja nekako mogao dobaciti do trećeg, najgornjeg segmenta ali nikako nisam mogao dohvatiti točkić jer je segment bio suviše tanak. I onda jedan dan čujem neko viče: Eno Milaja sjedi na točku! Ja brzo do štangle i ne mogu da vjerujem, Milaja bukvalno sjedi na vrhu stuba koji se ljulja! To nikada niko nije uradio ni prije ni poslije!
Šibicari su se “sa posla” vraćali kući preko našeg parka i tu, u žbunju imali logu gdje su dijelili dnevni pazar. To su znali i milicionari ali im nisu mogli ništa jer se oni razbježe na sve strane čim vide caju. Jednom milicija odluči da napravi akciju i stane u kraj šibicarenju. Svojim očima sam vidio kako se nekoliko caja sakriva u okolnom žbunju ali nisam znao zašto! Onda sam vidio kako šibicari dolaze sa Stanice i ulaze u žbunje u parku. Odjednom se iza mojih leđa pojavi caja na motoru i s motorom uleti u ono žbunje u parku. Šibicari se, kao i uvijek, razlete na razne strane ali je sada milicija bila spremna i svaki caja počne ganjati samo jednoga. Šune je bježao nazad prema Stanici. Za njim trči caja i viče “Stoj pucaću!” Kad su pretrčali preko ulice i trčali preko “cirkus placa” caja stvarno izvadi pištolj i počne pucati! Tu on nekako pogodi Šuneta i ubije ga na licu mjesta! Nikada nikome nije bilo jasno kako ga je pogodio a obojica su brzo trčali!
Taj cirkus plac je bio veliki teren pored Bulevara, posut nekom crnom utabanom šljakom da ne bi rasla trava. Uglavnom je bio prazan jer nije bio dobar ni za kakav sport. Druga priča je bila kad dođe cirkus! Tu je bilo svega i mi smo cijele dane tu provodili. Velika raja je zarađivala neke pare kao lokalna radna snaga pri dizanju šatora i postavljanja raznih pratećih ringišpila, autodroma, motodroma (zid smrti) i tako to. Kad se sve postavi onda su naša raja radila i pomagala na ringišpilima i autodromima. Mi smo im zavidili i bili ponosni što je to naša raja. Cijeli dan je treštala strana muzika iz velikih zvučnika i to je bilo strašno jer tada nigdje nisi mogao čuti tako kvalitetan glasan ton! Jedne godine je došao talijanski “Luna park” sa velikim motornim ringišpilima, autodromima i kao najvećom atrakcijom onaj vozić sa nekoliko otvorenih vagona koji je jurio po šinama kad ga mašina navuče uzbrdo na ogromnu visinu (s naše tačke gledišta) i onda pusti da se strmoglavi u slobodnom padu i krivuda po šinama dok ne dođe na početni položaj. Ja nisam smio da to probam i stajao sam sa strane i gledao kako raja iz vagona vrišti dok vozić juri po specijalnim šinama. Vagoni su bili od pleha i primali po 3-4 putnika jedan iza drugoga kao u sandolini. Svi vagoni su bili unutra mokri od mokraće jer su se ženske upišavale od straha!
Sva raja je imala nadimke tako da za mnoge nismo ni znali kako im je pravo ime. Jedino je ime “Slobodan” (kojih je bilo najviše jer je to ime bilo najpopularnije poslije Drugog Svjetskog Rata - kad smo se svi mi rodili) sa nadimkom “Bobo” imalo u nastavku i prezime (Bobo Krpan, Bobo Perišić, Bobo Marinović) da bi se razlikovali. Neke Slobodane su zvali Slobo, Boban i Bodo. Inače, u Sarajevu su govorili da u gradu ima 4 Slobodana Kovačevića. Trojica su muzičari a četvrti je još luđi!
Najjači u raji je bio Rešo koji je mogao golim rukama savijati šipke u ogradi oko paviljona.
Drugi po jačini je bio Ćuna (Memnun Idžaković – rukometaš, na slici desno). Iz ulice Franje Račkog, između paviljona i Muzeja, se polazilo i završavalo polaganje vozačkog ispita. Kandidati i inspektori su se skupljali i sjedili u dvorištu paviljona gdje je napolju bilo nekoliko stolova koji su pripadali “prostorijama Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine” koje smo zvali “prostorije”. Tu su naši lokalni mangupi znali “zaraditi koji dinar” na svojstven način. Oni su tu stalno sjedili i poznavali inspektore jer su se s njima šalili i pričali viceve. Svaki dan su dolazili novi kandidati i stari (isti) inspektori. Naši mangupi bi odmah vidjeli koji kandidat je dobar “za uzet’” prilazili mu i onako tiho govorili: Oš da ti namjestim da prođeš? Znam inspektora. To bi te došlo cenera, a ako ne prođeš vraćam pare! Mnogi bi pristajali na tako fer ponudu i davali pare, mangup bi odlazio do stola sa inspektorom i onako na uho mu tiho nešto govorio, kao: Kad radi onaj tvoj kolega Pero, ili Jesi čuo da se Hamo oženio, ili nešto drugo nevažno, i pogledivao prema kandidatu. Onda se vraćao do kandidata i opet mu tiho kaže: Sve sam ti sredio. Kandidat sjedi dok ga ne zovnu, sjeda u auto sa inspektorom i vozi pun pouzdanja da će položiti. To je stvarno pomagalo kandidatima i skoro svi su položili “iz prve” a mnogi su poslije ispita davali još para “za kafu”.
Došao je dan kad je i Ćuna trebalo da polaže. Sjedne on jedva u starog Fiću i krene. “Polazak u brdu” se radio preko Vrbanja mosta u Kovačićima. Odvede inspektor Ćunu na uzbrdicu i kaže: Stani ovdje i potegni ručnu. Ćuna stane. Kaže inspektor: Pa jače je potegni, vidiš da auto ide unazad! Ćuna je potegne tako da je izvali iz poda zajedno sa šarafima i sajlom. Inspektor se prepadne i kaže: Vozi nazad, položio si!
Ćuna (broj 11, na slici lijevo) je svo slobodno vrijeme provodio u FIS-u gdje je trenirao rukomet i tada se jedino tu moglo trenirati “po noći” jer su postavili jake sijalice iznad terena. Često smo i mi, mala raja, išli da gledamo treninge i divimo se velikoj raji. Onda bi se uveče vraćali kući, a na Marindvoru su bila brda lubenica i čuvar koji ih je čuvao preko noći. Onda bi Ćuna prišao čuvaru i rekao: Kake su ti ovo lubenice, sve trule, svaku možeš prstom probit’. Onda čuvar kaže: Eto mangupe, koju god prstom probušiš, nosi je! Onda Ćuna dva kažiprsta munjevito zabije u dvije velike lubenice i ode noseći ih tako sa zabijenim prstima. Čuvar ostane bez teksta sa otvorenim ustima, a mi se sa Ćunom vratimo u raju da jedemo lubenice koje Ćuna raspolovi i izlomi na komade golim rukama.
Inače, Ćuna je bio poznat i po tome što za doručak pojede kajganu od 30 jaja.
Foto
1. Boris Popović
6. Slavan Bojović
8. Ćuna Memnun Idžaković
Komentari na price
2019-02-16 - J.Neno
Pozdrav
Raja je uvijek raja
Pozdrav od Nene Jurina
Otvori...
NENO
2019-02-02 - Nerko Lalic
Hvala vam Pope i Haso
Jucer sam prvi put procitao, danas drugi put. I stalnno me u mislima prati ovaj prelijepi tekst sa puno detalja iz nase mladosti. Puno dragih ljudi. Ovo je dopunilo nase price i ovo je falilo. Bravo Pope, bravo Haso. Hvala vam.
2019-01-28 - Pavle Pavlović
Sarajevski vremeplov
Bravo Pope, bravo Haso! Uradili ste veliki posao, ponovo nas vraćate u najljepše godine naših života. Ovo je štivo što se treba polagano čitati, jer moramo biti pažljivi sa erupcijom vulkana sjećanja i emocija što će nas zasuti.
Zato odoh merakati, radovati, tugovati, a možda i plakati.
|
| |
 |
|
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg
Pošalji priču |
Stare i nove priče:
|
