Lejlandi i vašingtonci
Još šezdesetih, kada sam dobro zaplovio u svoju drugu životnu deceniju, znao sam kako je raji u Londonu ili Vašingtonu. Dok su se oni sabahile gurali u pretrpanim vozilima javnog gradskog saobraćaja, ja sam uživao u miru i tajnovitosti pustih tramvaja i dvospratnjaka. I oni u trulom kapitalizmu, a i mi u samoupravnom socijalizmu čuli smo isti zvon kolosa što su tutnjali čeličnim šinama i isti zvuk promuklih bibikala prijetećih, njihajućih busova na kat.
I dok je u tim amerikama i britanijama još pospana, bunovna armija uskakala u javna prometala, započinjujući stresno trku s vremenom, kazaljkama i namrgođenim bosovima. I dok su ugnjetavani proleteri mrzili svitanja i jutra, ja sam jedva čekao povečerja kada su se moji dragi vašingtonci i lejlandi umorni vračali u Remizu, što je bila odmah uz Vrbanja most. Tada bi dobre čike, čuvari velikog voznog parka uspavanih gumenih i metalnih točkova, što su Sarajevo još više činili gradom, puštale da se igram šofera i konduktera po sablasno praznim tramvajima i dvospratnjacima sve dok me majka ili sestre ne bi mukom potjerale ka domaćim zadaćama.
Uzalud im bilo. Umjesto “Bašte sljezove boje” ili “Dječaka Palove ulice” sanjao sam samo ponose svjetskih metropola, koje je nekim čudom do Sarajevske doline uspio dovući legendarni Ljubo Kojo, gradonačelnik kakvog ovaj Šeher nije imao. Još se sjećam kako se hvalio da više neće biti samoubica po ulicama njegovog tijesnog grada, što se sav razdužio u one dvije glavne džade, Titovu i Obalu. Jer, ko god se baci pod tramvaj, dočekaće ga specijalna, drvena korpa i tako mu spasiti život.
Kako su najljepša povečerja mog dječaštva prolazila u meni su sve više tinjali želja,radoznalost da otkrijem tajnu tih čudesnih korpi. Zbog njih, posebno, zavirivao sam pod tramvaje u Remizi ondašnjeg Gradskog saobraćajnog preduzeća, što se smjestila desetak metara od rodne mi Istarske ulice i naše raje sa Vilsonovog. U kvartu koji se debelo bio navikao na rana i kasna kloparanja vozila što prevoze Sarajevo sa jednog na drugi kraj i obratno.
Dani su se redali, a na gradskim ulicama nijednog bacaća pod tramvaje. U mojoj ludoj glavi rojila se sve jače misao da, kao onaj Frenklin koji me je oduševljavao igrom s gromovima, sam jednom legnem pred tu jureću korpu i dokažem koliko je naš dragi čika Kojo u pravu.
Pripreme za eksperiment su bile temeljite. Vježbao sam kako leći, kako zakloniti glavu, saviti ruke, noge. Potom sam neopaženo iz kuće iznio nekoliko velikih, debelih kaputa majke i sestara i onako, natruntan, kao medo iz Bugojna. krenuo ka mjestu gdje će se odigrati moje marijindvorsko biti ili ne biti. Nije me bilo strah, sigurnost su mi ulijevali svakodnevni odlasci u Remizu i dodiri tih tvrdih drvenih letvi što su činile spasonosnu zaštitu na vašingtoncima.Zato sam mirno stajao ispred ulaza u legendarni restoran Kod Matića, desetak metara od tramvajske stanice Marijin Dvor. Na tom mjestu jedinica, dvojka ili trojka vozile su sporo, odnosno tek su kretale.
Znak polaznog zvona bio je signal da hrabro zakoračim prema šinama i bacim laste pred korpu. I kada sam već pomislio da letim, umjesto pada osjetio sam da lebdim. Zbunjeno se okrećem u zraku i onda skužim kako me za okovratnik drži brkati Golijat. Unio mi se u lice, nešto galami. Ne čujem ga od lude zvonjave uplašenog tramvajdžije i srca što mi je sve brže lupalo. Znao sam propao mi je eksperiment. Mislio sam nikada neću doznati kako rade korpe mojih vašingtonskih čeličnih kolosa.
Koji dan poslije čujem tiha šaputanja po komšiluku da je otac druga, s kojim sam često lovio sapaće i gage po obližnjoj Miljacki, smrtno nastradao pod američkim tramvajem.Nije se bacio, nego mu je noga zapela u nekoj tramvajskoj skretnici i dok se on snašao već je bilo kasno. Nije ga spasila ni ona zaštita kojom se hvalio i moju istraživačku maštu izazivao drug Ljubo.
Ja, tramvaju su tramvaji, ali autobusi su dvospratnjaci. Kada se popneš na onaj kat kao da si u kabini žičare što će poslije spojiti Sarajevo sa Trebevićem.Vozili su ti londonski kapitalci s Grbavice do okretišta kod Prve gimnazije, sa Marijin Dvora do Ilidže, Vogošće. Bili su spori, ali pouzdani. Ogromnih, teških volana. Svaki vozač bio je kao Pavle Vuisić u onoj davnoj seriji "Kamiondžije". Mi klinci sanjali smo da pičimo s "laylandima". Koliko hoćeš današnjih doktora, inžinjera u tim dječačkim godinama željelo je samo da budu šoferi dvospratnjaka. Kakve operacije i fabrike.
Divovski vozači najviše su uživali u bivšoj Gundulićevoj ulici. Tada su gas stiskali do daske. Umorni "laylandi" su stenjali, pušili se, ali i postizali rekordnih četrdeset, pedeset kilometara na sat. Dugačka džada, što je danas stiješnjena između desne obale Miljacke i onog monstruoznog kolosa od trgovačkog centra na Marijin Dvoru, bila je i pista naših utrka sa "englezom". Mlade noge i stari bus sa Ostrva. Neki bi bili u korak s dvospratnjakom do sredine Gundulićeve, potom bi se predavali garavom, brektavom visokom vozilu, što je u svakoj krivini prepadalo raju opasnim naginjanjem. Dešavalo se da putnici na prvom spratu dobiju morsku bolest, da, izvinete, povraćaju poslije svake krivine.
U našoj marindvorskoj raji najbrži je bio Slobo. Malen, nabijen, više bucko, nego sportski macan. Bio je prirodni trkač i ništa mu nije bilo odfurati od Zemaljskog muzeja do Čaršije. Ne na ćevape, nego na baklave u nekoj maloj slastičarni u kojoj su se hvalili da prave i prodaju prave carigradske. Mi smo im vjerovali, jer niko do tada nije bio u Carigradu. Slobo ih je mogao maznuti kao od šale dvadeset, trideset. Zavisilo je koliko je imao u džepu. A, često je bilo i "sponzora" koji su zbunjeno gledali kako momak hališe na desetine sočnih poslastica.
E, onda je skontao dobar štos. Imali smo jednog omiljenog šofera dvospratnjaka, jakog Avdu. Uživao je da se takmiči sa nama trkačima. Govorio je ko ga pobijedi, dobiće šta poželi.
Slobi nije trebalo više. Pozvao je Avdu na dvoboj. I nije to bila obična trka. Naš maratonac se ponudio da gura bicikl s prijateljem Hasanom. Opklada je bila balkave carigradske. Prvu rundu dobio je bus. Skupili smo nekoliko onih velikih, gvozdenih petodinarki i donijeli Avdi zasluženi poklon. Iako su mu se oči raširile od radosti, kutiju sa najslađim bosanskim kolačem brzo je sakrio u kut uske kabine. Pitao sam zašto?
- Znaš, ramazan je, nije zgodno da neko vidi!
- Zar je zabranjeno – začudim se.
- Ma, jok, to ti je, bolan, samo za kuće. Tvoj Allah, tvoj Bog. Neću ja sada mahati što sam vjernik.
Za nekoliko dana eto Slobe ponovo na megdan. I opet gura bicikl s prijateljem Hasanom. Ovog puta ušio je Avdu i njegovog "laylanda" za desetak metara. Jaki šofer gleda u našeg trkača kao u čudo. Kaže da ga sačekamo poslije posla. Idemo svi na čarsiju na cigradske.
- A, kuća, a iftar? – pitam ga.
- Ma, može čekati. Čim se upale kandilji i ja ću maznuti koju baklavu. Možda sutra budem brže vozio. Neće me Slobo...
Sarajevom danas kloparaju neki drugi tramvaji. Brekću neki drugi autobusi. Mogu oni imati hiljadu novih čudesa i dugmića, ali nikada neće biti onakvih javnih vozila i putića kao u vakat kada smo mislili da nas voze u ljepšu i mirniju budućnost.
A, evo dokle smo stigli!
Pavle PAVLOVIĆ
|
| 2018-12-01 |
|
Komentari na price
-
|
| |
 |
|
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg
Pošalji priču |
Stare i nove priče:
|
