Ćiro i muha
Ici cirom na more bila je prava avantura. Gdje god se uputis, ne gine ti minimalno 12 sati truckanja, stajanja, trzanja, dima. A ipak svi smo to volili, jer na kraju puta cekalo nas je more. Nije se islo u hotele ni u kamp prikolice, vec pod satore u ferijanim odmaralistima duz cijelog Jadrana. Ko se ne sjeca beogradske ferijale u Tucepima, mariborske u Zuljani na Peljescu, Slavonskog Broda u Korculi, suboticke u Biogradu na moru (sve sam ih pohodio). A sve su bile nase, ferijale, u svakoj si kao u svom kampu, samo je trebalo blagovremeno napraviti rezervaciju.
Skupljanje raje za odlazak u ferijani kamp bio je na zeljeznickoj stanici. Uskakalo se u voz dok se jos postavljao, upadalo se odmah u kupe, cvrsto bi se zakljucala vrata i cekao se polazak. Tada nastaje razrada plana za dugo putovanje u noc. Prvo se odabiralo gdje ce ko spavati. Dusek napuhan na podu za dvoje, dvije drvene klupe (uh) za sjedenje i naravno iznad glava nosaci prtljaga, katkada tvrdo drvo, katkad mreza. Potom su se vadile pite, pilici, sendvici, kolaci i pocinje cascavanje, jer malo ko je jeo ono sto mu je spremljeno, vec ono sto bi ti prijatelj ponudio. Tako se jelo do Bradine, kada je valjalo napiti se hladne, svjeze vode. I tada nastupaju najbrzi i mozda najhrabriji, cesma je podaleko, u redu desetine njih ceka, lokomotiva sisti i dimi se, niko ne zna kada ce krenuti. Prijatelj je spio napuniti dvije flase, ulazi u kupe, odmah ono "prva zedj" svi su se napili hladne bradinske vode, a nesto ostaje za nastavak putovanja. Potom se sjeda na pod, vade karte i igra se ili magarca ili taca, naravno uz strasnu buku, smjeh, svadju, sve dok neko ne kaze da je vrijeme i malo spavati. Mene je najcsce zapadalo leziste gore pod plafonom na polici za prtljag, lako je bilo popeti se i fino ispruziti se, ali je bio problem okretati se. Uglavnom sam bio okrenut prema onoj skiljavoj sijalici, smetala me, jednom sam je izvrnuo i pala mi je i platio sam finu kaznu zbog toga. Gledam oko lampe leti muha, bezbrizna, nesvjesna da ce kilometrima promjeni svoje mjesto boravka. Ponekad se odmori na plafonu, sto je tada bila moja velika nepoznanica, kako to ona naglavacke stoji. Poslije voz naglo staje, mi skoro popadasmo sa svojih mjesta, ona i dalje leta oko sijalice kao da se nista nije desilo. Voz trza, mijenjaju se lokomotive, manevrise, a ona uvijek na istoj razdaljini od sijalice leta u krug, kao da se to nje uopste ne tice. Pitam se u cemu je tajna, sto na nju ne djeluju ove sile koje nas iz sjedista izbaciju, ima li ona neku nadprirodnu moc. U tom dubokom razmisljanju uplovi se u san, dok ciro ide dalje duboko u noc ka moru. Svice, osjeti se miris mora, budjenje je uvijek popraceno salama, malim zalogajima i pakovanjem. A muhe vise nema, da li je negdje usput izletila kroz prozor, ili i ona se umorila i u nekoj budzi kupea se odmara, to nikada nisam saznao. Ali me jos dugo mucio problem zasto na muhu ne djeluju zakoni fizike.
Komentari na price
-
|
| |
 |
|
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg
Pošalji priču |
Stare i nove priče:
|
