Raja bez raje
Sredinom avgusta u Sarajevu nikada nisam gledao u nebo, nego samo u staze Vilsonovog šetališta. Tu najprije primjetiš da se još jednom ljetu bliži kraj. Ćilim od žutog lišća svakog dana postaje šareniji i deblji. Eh, šta bi dala moja sestra Vera, da sada umjesto londonskih pločnika gazi po nekoj od strana drvoreda naše mladosti i uspomena. Niko kao ona nije znao uživati u šuštanju opalih ukrasa stoljetnih krošnji.
Kroz još guste ogrtače vječnih lipa pogled se probija do mosta ispod kojeg smo naučili plivati i loviti sapaće ili gage. Tu su Ranko Perišić i Keko Sarić pleli nizove u kojima je bilo manje ribarskih priča, a više kapitalaca sa škrgama iz, tada, stotinu puta čišće Miljacke. Iako su protekla desetljeća most Vrbanja se ne da. Pobijelio je u našim pionirskim danima i ostao takav čekajući da ga dostignemo sjajem svojih, manje ili više, sjedih vlasi. Koje u jesenima naših života sve sigurnije opadaju kao žuto lišće Vilsonovog.
U avgustu prošle godine kao da sam osjetio da samo bajke vječno traju. Sve što je bilo lijepo neumitno nestaje pod teškim balkanskim kišama. Osjećam se tako dok stojim kod našeg Spomenika. Bez poznatih lica, veselih glasova. Zagrljaja, poljubaca. Epicentar naše raje je beskrajno tužan bez raje. Nema Vilsonovaca, nema Istaraca, nema Paviljonaca. Zauvijek je bez povratka otekla rijeka naših druženja o kojima je brujalo Sarajevo, pisale novine, pravile TV emisije i reportaže. Bilo smo jedinstveni primjer kako ratovi, nacionalne podjele, tužna Bosna današnjice nisu mogli pobijediti jedno iskreno drugarstvo...
Zato bolje je što prije se udaljiti, baciti pogled na druge ukrase nekada najljepšeg kvarta grada, kojeg su posljednjih godina pritisli kolosi betona i stakla. Ima još zelenih oaza. Kao što je ona, s ljubavlju sađena bašta Narcisa Juge. Iza neprozirnog zida grana pažljivo njegovanih stabala skrila su se vrata njegovog bivšeg doma u kojeg su raja ulazila slobodno kao u svoju kuću.
Ova prokleto pusta bivša Istarska ulica, u kojoj je uvijek odzvanjao razdragani zvon dječijih i pubertetskih glasova i odjek potpetica misica našeg kraja, kao da je najbolji završetak mog ovogodišnjeg avgusta u Sarajevu. Naše Vilsonovo polagano umire s dolaskom jeseni. A i mi s njim. Nestaje lišće kao što će i naše uspomene na doba prohujalo s vihorom.Što vjetar odnese teško je vratiti.
Živjeli smo u lažnoj nadi da smo jači od vremena. Da u nama još ima snage za stisak ruke, za zagrljaje kojim ćemo se vratiti u dane kada smo pucali na male pod prvim neonskim reflektorima, zbog kojih plemenita majka našeg Josipa Cice Kabilja noćima nije imala mira. Razbacani po ovom uzavrelom planetu ljubomorno smo čuvali sjećanja na datume kada je naš Spomenik, kod legendarne austrougarske ograde Starih Paviljona, postao spomenik jedne generacije.
Generacije koja ga je, bojim se, izdala.
Pavle PAVLOVIĆ
|
| 2017-09-11 |
|
Komentari na price
2017-09-12 - Cico Kabiljo
A tako je malo trebalo
Odavde, iz Kanade, 7500 km daleko od Sarajevo "gledao" sam na Spomenik u mislima i svaki dan pratio na ovim stranicama da li ce BILO KO koji je ovog augusta bio u Sarajevu, a bilo ih je najmanje 20, napisati kratku obavjest na Vilsonovo.net da ce se raja sastato tog i tog augusta na starom mjestu. Ali to se nije dogodilo, svi cekali da Hasan iz svog Essena pokrene inicijativu, da krene sa organizacijom, organizuje isporuku jela i pica i da poslije svi dodju, neki dovodeci jos po nekoliko jarana koji nemaju veze sa nasom rajom, da bi proveli u druzenju, jelu i picu jedno lijepo ljetnje vece. Za odrzanje tradicije treba dobra volja, nesto odgovornosti i zrtvovanja, a ponajvise ljubavi prema toj istoj tradiciji. Bas toga svega je ovog ljeta nedostajalo.
|
| |
 |
|
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg
Pošalji priču |
Stare i nove priče:
|
