Vrijeme Grge Zlatopera
.JPG)
Mislio sam da nikada više neću osjetiti ono o čemu sam prije desetak godina ushićeno pisao. Prisjećajući se svih preživljenih šokova u munjevitom razvoju tehnologije.
Od onih čuda što su započinjala u zamršenim koturovima raznobojnih žica i sjaj manjih, većih lampi. I nesmanjenim tempom nastavljaju nebu pod oblake bez ikakvih kablova, utikača.
Trebalo je to podnijeti. Nije lako prisjetiti se straha kada si ulazio u prvu telefonsku govornicu na Marijin Dvoru. Panično se pitajući ko je dugme taknuti, kako držati slušalicu? Danas se smiješ traumatičnim uspomenama igrajući se pametnim telefončićima što ih cijela planeta drži u ruci. Sa boga pitaj koliko megapixela i kojih G mobilnih mreža.
Dakle, bilo je to ovako.
Još mi pred očima svjetluca taj komadić prozirnog stakla. Gledao sam ga kao najveće čudo tehnike, kao preseljenje ljudi na Mars. Činio mi se da je najveći odraz mudrosti Tesle, Anštajna, Edisona, Simensa, Filipsa. U tom prozorčiću od nekoliko centimetara uzavrelo je plesala zelena nit. Širila se, skupljala, pa opet širila. Bila je to za nas prva televizija, prvi ekran, displej. Znao sam satima da gledam u taj maleni prozirni otvor i poslije s tugom odlazim kući jedva čekajući jutro. I kada bih sklopio oči vidio bih tu zamamnu zelenu nit, koja kao da me začarala i u svaki svitaj zore vukla ka stanu mog prijatelja Hasana. Na drugom spratu nekadašnje Istarske broj 18, odmah na početku Vilsonovog šetališta, ponovo bih bio ushićen kao nikada u kasnijem životu, ponovo bih bio zarobljenik bravuroznog baleta genijalnog čeda elektronike. Znao sam da je to nešto posebno i nezaboravno, jer ne bi mu dali takvo ime - Magično oko!
I evo ga to leće magije ponovo je bilo preda mnom proteklog vikenda marta. Na neuglednoj kutiji stajalo je televisor 1928.
Gotovo prije devet desetljeća neki su kao ja pedesetih stajali skamenjeni pred nestašnom igrom svjetla. Pred prorezom od četiri, pet centimetara okupljale su se cijele porodice, možda i komšiluk, da bi uzbuđeno mogli zaviriti u tajne drvenog okvira što ga je neko u onaj vakat smiono nazvao televizor.
Vremenom se taj ekrančić širio da bi tačno u godini mog rođenja, prije 67 ljeta, dostigao nevjerovatnu veličinu od 22 centimetra ili nevjerovatnih 220 milimetara! I dok svečano poziram uz televizore ispisnike, provjeram da li su koji mjesec stariji ili mlađi? Ma, dobro se drže, nemaju bora, sijedih.
Lako im je kada su zastali u razvoju. Nisu ih pucali tehnološki šokovi, niti su preživjeli rat.
Ja, zanesen morem uređaja, što vraćaju u divna prošla vremena u kojima su nas filovali obećanjima o boljem sutra, zaboravih da napomenem da sam satima i urama, kao na krilima, lebdio iznad jedinstvene berze cijevnih radioprijemnika održane u jednom holandskom gradu.
U toj poplavi ponovo uspaljenih sjećanja što proizvodi svaki pogled na unikatne modele, koji jakim krčanjem ili tihom svirkom prkose prohujalim vremenima, grozničavo sam tragao za jednim specijalnim, maksuz radijem.
Ali, sve Philips do Philpsa, nigdje mog dobrog, starog Kosmaja. Onoga što nije imao magično oko, nego kazaljku misterije koja je donosila glas što i danas mrzim i kojem se divim. Baš kao ono što su poslije pjevali Dugmići na tekst Duška Trifunovića. Mrzio sam tog što je kaubojski isrkivljeno izgovorao dok vi u Jugoslaviji jedete kukurajz mi u Americi kušamo božićne kolače.
Pitao sam se kako on uvijek zna kada sam imao puru za ručak ili večeru, a divio sam mu se zbog onih njegovih kolača. Mi smo u obližnjoj slastičarni imali samo šampite i krempite od kojih je zbog loših bjelanaca ili žumanaca ponekada bolio stomak.
Nikada nije bilo drugih kolača, bila su kokuzna vremena, a i izmoliti petodinarku od mamice i tatice je bila već viša matematika. Zato smo se mangupski dosjetili da u sobu uvijek ulijećemo kada su stariji pažljivo i strahom slušali tog Grgu Zlatopera što je sa Glasa Amerike pedesetih zezao Jugoslaviju kako samo jede kukurajz.
Kada bi kao slučajno odškrinuli vrata, brže bolje bi nam neko u ruku ubacio koji dinarčić s obaveznim prstom na ustima.
Godinama poslije nisam razumio zbog čega su se onako plašljivo okupljali oko starog dobrog Kosmaja. Sve dok nisam doznao da je otac jednog iz raje bio koje ljeto u Zenici, jer su ga nekoliko puta hvatali kako sluša Grgu Zlatopera.
Od tada sam ga još više mrzio. Ali htio ne htio, kada god vidim stari radioprijemnik, koji radi samo na te tajanstvene lampe što svjetle raznim bojama, sjetim se Kosmaja i Grge.
Evo i sada dok me jedan gospodin uvjerava da je ovo manifestacija samo sjedih glava i vrućih cijevi, kontam kako su sretni ovi mladi što mobilne mijenaju kao mi nekada lizala.
Nikoga od njih na sajmu vremena kojem mi, sve malobrojniji, ne dozvoljavamo da zauvijek odluta u pluskvam perfekt.
Nemaju klinci pojma šta je to magično oko, šta su to radiolampe i ko je bio strašni Grga zbog kojeg je mnogima stizao milicionerski mrga.
Pavle PAVLOVIĆ
|
| 2017-03-21 |
|
Komentari na price
2017-03-29 - fr ma
BORDO DNK
Predivna priča, poštovani gospodine Pavle.Vrijeme magičnog oka je bilo sretno, prelijepo.Vrijeme prave sarajevske raje, koje je sve manje, na žalost.Ali, dok je nas koji se sjećamo, i to vrijeme će živjeti.Kao i šmek pravog Sarajeva.Iskustva i sjećanja koja mi nosimo u srcu,vrijede više nego svo bogatstvo svijeta.
Hvala Vam.
|
| |
 |
|
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg
Pošalji priču |
Stare i nove priče:
|
