Omano kod Omanovca
KAKO NAĆI DOBRU VEZU?
Teško, brate!
Lakše bi mi bilo da sam tog ljeta pošao iz Londona u Dublin.
Ali, moja draga živi preko u Slavoniji, pa se sad snađi!
Vojsku si služio.
Nema direktne linije Zavidovići - Pakrac ili obratno, to je sigurno.
Već je evo sumrak, a ja sam stig'o tek do Okučana.
Doduše, rekoh joj da mi raspremi minder negdje oko pola noći. Jedino nisam rekao kojeg datuma.
Uglavnom, dobar mi je pravac. Ako ga se držim, pješke bih mogao doći ujutro.
Taman na kaficu.
A pošto bih ja više volio da još večeras uživam u Sidinim nježnostima, nabijam tempo i grabim prema Omanovcu.
Cesta krivuda uz šumovite brežuljke.
Ravna Slavonija, kažu.
Ja gdje god pogledam, vidim samo okuke i brda.
U sebi od muke pjevušim:
"Slavonijo, ravnija od Srema.
Kad pogledaš - nigdje ravna nema".
- Kamo dalje, rođače?
Trznem se. Nisam ni čuo kad je veseli rođak usporio srebrenu mečku sa njemačkom registracijom i zaustavio je pokraj mene.
- Idem dragoj u Daruvar!
- Onda upadaj, rođo, mi idemo do Omanovca!
Meni paše. Biću jedan sat bliže Sidi.
- A kako dalje u Omanovcu?
- Važno ti je, rođo, da se držiš lijevo na izlazu iz Omanovca!
Ja vozim još samo četir' kilometra do kuće.
Veronika i ja dogodine ako Bog da idemo u mirovinu.
Nema više arbajten u Dojčlandu za moju ćaćevinu u Sir'ču. Neće bit' ni redovnih besanih noći na drumovima od Berlina do našeg Sirača, je l' tako, draga?
Moja Veronika tjera mečku po njenom njemačkom autobanu dok ja odmaram.
Onda se ja u Rozenhajmu umijem i vozim do kuće, dok ona spava.
Veronika se samo sneno promeškolji ispod pokrivača na zadnjem sjedištu.
Do tad nisam ni zapazio rođinu suvozačicu. Mislio sam da su otraga na zadnjim sjedištima posložene torbe koje rođo vozi kući.
Tek sad' vidim njene nježne ruke sa zlatnim narukvicama koje su do tad bile ispod laganog pokrivača.
- Oooh Schatz, wo sind wir?
- Fast zuhause. Du kannst ruhig noch eine Weile schlafen, biss wir zwei im Hof gelandet sind.
Veronika se protegne, naspe obojici po šolju kefe iz termosice i pruži ih naprijed.
BINGO!
Veronika je atraktivna plavuša, najmanje dvadeset godina mlađa od Slavonca. Oduzima dah i nezadrživo poziva na samozadovoljanje.
Ha smo ispili kafu, stižemo u Omanovac.
Pa to nije ni selo!
Putokaz desno pokazuje Sirač.
Blago njima, voziće se još samo pet "kilometri" do tople postelje.
Nema šta, rođo je sebi naš'o pravu vezu. Kako li ću ja proć'?
FOTO - FINIŠ
Mečka se lagano odveze udesno a ja se ponovo zaputim pješke. Drum ide u šumu. Pun mjesec sve nestvarno obasjava.
Poslije par kilometara, cesta lagano silazi u široku, nebeskim fenjerom osvijetljenu i visokom travom obraslu kotlinu.
Znam da cijela ta kotlina leži na podzemnoj toploj vodi.
Terme su koristili još stari Rimljani.
Grijali su kosti poslije teških pohoda i marisanja.
Kako se ja uklapam u cijelu priču?
Nemam pojma.
Valjda ovako:
Sida se slučajno i zahvaljujući čitavom nizu sretnih okolnosti, nakratko pojavila u Sarajevu negdje u aprilu.
Kao šefica provincijskog kazališta u Virovitici, ušetala je lagano u domen burnih predolimpijskih sarajevskih večernjih izlazaka gdje dominiram ja, izdanak više uzaludne škole sarajevskih ulica.
KLIK!
Privukla me je kao što magnet privlači željeznu strugotinu.
Neodoljivo i nevidljivim silama.
Dobro je, još nekih po' sata do isteka ovog datuma.
Ako malo pružim korak, doći ću do svog magneta prije ponoći. Moj minder me sigurno već čeka.
Eno tamo željezničke stanice! Sad moram preko tračnica i livade uz teniske terene.
Moje tene su već svakako mokre i pune polena od visoke trave. Nema veze, idemo sad!
Već vidim bijelu kućicu sa baštom iznad potoka. Svjetlo još gori. Je l' ono Sida?
Obuzima me lagana drhtavica. Kao i uvijek pred važne okršaje.
- Gdje si ti do sad'? Sigurno si oman'o kod Omanovca.
Sad me može pitat' šta god hoće.
Još više drhtim dok je pratim do sobe na spratu i dok namještamo našu postelju.
Posegnemo zajedno za mojom torbom i isudarimo se glavama.
BENG, odjekne u jednostavnoj i prohladnoj sobi.
Ne mogu više.
Zagrlim je i gurnem na krevet.
Uhvatim je oko pasa i dugo ljubim.
- Jesi li gladan, Tonči?
- Mog'o bih vala nešto i popit'. Ožednio sam usput.
Eto je uz stepenice za čas. Ulazi sa tacnom na kojoj su čaše i bokal domaćeg soka.
Sve su prilike da ću ustajat' jako često!
- Dobro. Smjesti se, brzo ću ja.
Vire mi samo nos i okice ispod pokrivača. Gasi se svjetlo i na jakoj mjesečini vidim kako Sida ulazi u širokoj, bijeloj spavaćici. Razaznajem dvije tamne tačke na njenim prsima. Soba zamiriše na lavandu i ruzmarin.
Opusti se, opusti se, smirujem se dok joj pridržavam pokrivač.
Neobuzdano kikoćemo i u nevjerici se pipkamo po licima. Onda joj prebrojim rebra i pokažem ožiljke. Hrvamo se k'o dvoje majmunčadi.
A onda se uozbiljimo. Moram joj ponovo opisat' svoje putešestvije.
A kako to da mi stari nije iščačk'o neku dobru vezu vlakom i vozom?
A tako što je nema.
Uostalom, stari i ne zna sve moje planove.
Pogotovo kad se stvari događaju neplanski, prema virovitičkoj teoriji haosa.
Sviđa joj se to objašnjenje.
Ili joj se sviđa to što ja po svaku cijenu idem do kraja.
Ili joj se sviđa to šta rade moje ruke ispod pokrivača.
Bona ne bila, Sido, druge mogućnosti nije ni bilo. Uostalom, za sve ima premijera. Pa i za ovo naše, je l' tako?
Red priče pa red užitka, potrošimo skoro cijelu noć.
Sutra je petak, vodiće me u Zagreb. Obećava kupovinu, kazalište i kino. Zvuči dobro, 3 K.
POTRAGA ZA LEDIČNOM PEĆNICOM
Ona nije udata i traži rernu sa dvije ringe na gornjoj površini.
Dakle, traži klasičnu "ledičnu pećnicu" za podgrijavanje gotove hrane i kuhanje kafe.
Sigurno je negdje u Zagrebu već vidjela takav proizvod.
Kako je samo skontala mene a da nikad ranije nije bila u Saraj'vu!
Zagreb je velik grad. Čak i kad samo sjediš i planiraš, a kamoli kad ga mjeriš vlastitim korakom.
Bilo od Černomerca do Dubravâ ili od Maksimira do Zrinjevca.
Sreća pa tegarim spakovanu pećnicu, inače bi obišli sve zagrebačke bašte.
Ovako, samo ovlaš provirimo u "Zvečku" i žurimo na ručak kod Sidinog velikog brata.
Prije ručka, Dodo i ja smirimo po dvije tamne pive. Usput, Dodo mi ponosno demonstrira rad svog kompakt-disk čitača oliti CD-playera. Medij budućnosti. Usput, španska sela za mene. Džaba Dodino profesorsko objašnjenje. Pogotovo poslije dva "Tomislava". Preambiciozno.
Prije ručka, Dodo se pozdravi sa nama. On mora do punice, Mirna je kod nje. Mali Don ima zaušnjake. Sida zna kako dalje sa ključem.
- Spavaćete u mojoj sobi. Tonči, snađi se! Uživajte! Osjećajte se kao kod svoje kuće.
Dodo je skroz simpa ali to nije razlog da mu poštedim sestru svog karanja.
Naprotiv, tek ovdje se osjećam nadahnuto.
Sidi u neka doba moje nadahnuće bude previše jako pa se poslije velikog Ooo...onesvijesti.
Čim je došla sebi, spustimo se dole do velikog kina u Ilici. Novi film je zapravo snimak velikog koncerta U2, "Rattle & hum". Vrhunski!
Dok čekamo Sidinu važnu jaranicu Višnju sa Trešnjevke, u ogromnom kafiću uređenom kao veliki "saloon", prepoznajem hrpu poznatih mačora u potrazi za svježim ustreptalim mesom koje bi mogli zavest', odvest u neki separe ili svoj novi sportski dvosjed. Pozdravim Jùru, Darka, Hùsa i Akija. Svi se prave da me znaju. New kid in town...Džoni je već napolju. Čeka sabah sa šejtanom. Ove šeme su mu sigurno bljak, k'o i meni.
Više bih volio četveronoške natrag do Omanovca.
Uto ufurava dosadna i pšenična Višnja. Ona se uklapa u ovu priču.
Fata me muka i rigoleto.
Moram napolje!
Pun mjesec zavjerenički mi namiguje odozgor.
Bravo, majstore!
Još ćeš se nahodat', al' dosad se isplatilo kako bi rek'o Mirko S. Kojotovski. Samo drži taj tempo.
MLL, 31.01.2017
Komentari na price
-
|
| |
 |
|
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg
Pošalji priču |
Stare i nove priče:
|
