Bonaca na kraju Sòlinã
SOLINE, MOJ RODNI KRAJ!
Ko je kome i kakav rod, to ja sad napamet ne znam.
Nikola i Lijerica bi sigurno znali ali njih više nema. Razasuli su svoje pupoljke i zauvijek otišli u legendu.
Soline i nisu moj rodni kraj ali su mi tako blizu srcu da to lako i iskreno kažem.
Zato ja moram ispričat' ovu štoriju po svom slabom sjećanju i po mom tvrdoglavom držanju principa "na prvu loptu".
Zapravo tu i nema puno štorije nego tu i tamo poneki bljesak koji me je velikodušno obasjao tokom mojih brojnih "Mljetovanja".
ĆAKO nije bio Sršen kao Pivalo i Pikalo. On je oženio Anku, vedru i jaku Solinjanku koju je učinio Hajdićkom.
Stekli su tri kćeri. Milvu i blizanke Đinu i Ivanu. Ostali su u staroj kući Sršena, prvoj kući na obali u Solinama.
Ćako je, odmah pošto je postao domazet, uzeo timun u svoje ruke.
A da su stvorene za ribanje postalo je definitivno svima jasno kad je iz jednog pohoda u veliko jezero, u barci dovezao ogromnu hobotnicu.
Koliko god da je beštija bila velika, u ribarskim pričama mještana, njena veličina je rasla do monstruoznih razmjera.
Osim toga, i u ribom siromašno vrijeme, Ćako bi našao mjesto na koje bi postavio mrežu koja bi ujutro bila prepuna.
"Ribe ima tamo gdje se ulovi", kažu.
Pitat' Ćaku gdje je to mjesto bilo bi potpuno bespredmetno. Samo bi se zadovoljno i mirno smješkao i žmirkao iza jednostavnih, crno uokvirenih naočala.
Ima li mještana zadovoljnih Ćakinim ulovom?
Dovoljno je to što se solinske mačke skupe kao odbor za doček kad njegova barka dolazi u solinski porat.
Slijedilo bi dugo vrijeme u kojem bi Ćako čistio i sređivao svoje mreže.
Oni koji bi ga gledali sa strane nisu mogli biti načisto sa njegovim unutarnjim dijalogom: beštima li, ili se Bogu zahvaljuje na lijepom ulovu koji redovno donosi. I koji mu savija leđa.
Ne pamtim da sam ga nekad vidio u žurbi ili nestrpljivosti. Ili da nešto glasno i nervozno objašnjava.
Nije bio od te sorte. Uvijek miran kao najveća bonaca.
Kad sam mu prije par godina dao "Cirkus Kolumbiju", pročitao je roman sa zadovoljstvom.
Dopao se Ćaki miruh Bosne i bosanske duše.
Prošle godine bili smo kod Anke, Đine i Ivane. Ćako je te zime otplovio u svoju vječnu bonacu.
Pregršt potomaka u Dubrovniku, Zagrebu, na Rijeci i u engleskom Brightonu.
Svi se na ljeto skupe kod Anke i uživaju s ostalom dječurlijom.
Ćako bi bio ponosan na obilje i bogatstvo koje je stvorio i kojem je svjedočio.
KAKO STOJIMO, MARŠALE?
Ma nije jako loše, ali daj da sjednemo tu na dvor, ti meni u krilo, mali Nikola to jest Nikša na jednoj a veliki Nikola sa Lijericom na drugoj strani. A onda ćemo se slikat' i samo mi dva, stara pajdaša. A, Petre?
Dobar ti je nadimak PIVALO, Boga mu poljubim!
Tako je Stari tješio malog Pivala koji se malo zbunio u pozdravnom tekstu kojeg je danima učio a kad je konačno sve trebalo da odrecituje Maršalu, nešto je zaboravio. Ili je nešto btzopleto preskočio.
Petar Petru plete petlju. Ne pleti Petre Petru petlju, već pleti Petre Petru plot!
Pa i ja bi se zbunio da negdje na Velikom Mostu postave samo njegovu sliku u maršalskoj uniformi i da mu čitam pozdrav pisan tamo nečijom rukom vještom za protokol ali bez damara sa korjenima na školju.
Mojom rukom, to bi bilo najbolje!
Đusto tako mislio je mali Pero dok su ga za uspomenu uslikavali sa Titom pedeset i neke godine.
Galeb je bio usidren u zaljevu. Stari se je u jezera i do vile u Njivicama vozio lijepom brodicom, imovinom od te godine ustanovljenog Nacionalnog Parka.
Nisu ni morali rušit' stari pješački most koji su Benediktinci davno izgradili na prolazu do Velikog jezera.
Pa to im je mog'o nacrtat' i mali Pero.
A na koga se vrg'o Pivalo?
Svojom upornošću, samostalnošću i snalažljivošću, sigurno na starog Nikolu.
Svojom žilavošću, razgovorljivošću i raspjevanošću, sigurno na majku Lijericu.
A svojom tvrdoglavošću i osobenošću sigurno na Petra. To jest na se.
Pa ni tovar ni od koga ne uči kako bit' tovar, nego od sebe i svoje naravi. Je l' tako?
"E neće bit kako mi drugi reknu i po nekoj tuđoj volji, nego đusto onako kako ja hoću!"
To je pravilo koje prati Pivalo.
Mog'o se komotno zvat' Njakalo ali taj nadimak je već bio zauzet.
Kad Pivalo nešto naumi i zarekne se, to se mora i ostvarit', "spram mrtve glave".
Kad je nova, demokratska, vlast uspostavljena i "kad su popi dobila krila", odlučio je Pivalo da se njegov mlađi sin ima krstit'.
Ivan, visok i suh kao grana, još je bio u pubertetu. Mulac još nije odlučiv'o. Zato je ćaća odlučio! Neće mu se i ovaj, mlađi sin, iskobeljat' ispod čvrste ruke i osamostalit' kao prvijenac Nikša!
Na otočiću svete Marije u Velikom jezeru smješten je samostan. Benediktinci bi se nedjeljom odmarali od svakodnevnih rabota i izašli do lijepe romaničke crkvice svete Marije koja je izgrađena kao zadužbina bosanskih kraljeva. U novije vrijeme, mještani svih zaselaka, od Korita, Rope, Kozarice i Blata pa sve do Prožure, Sutmiholjske i Goveđara, skupljali bi se da obilježe nedjelju kad se sredinom augusta slavi Velika Gospa, zahvale Bogu na svemu što su postigli i zažele pomoć u nekom svojem novom poduhvatu. Kao na primjer u nadolazećoj jematvi.
Ivan se našao zatečen usred uzbuđenog mnoštva. Da li zbog gužve, vrućine i nedostatka zraka ili zbog sukoba osjećanja u njegovom mladom, zbunjenom biću i pritiska koji je osjećao da stalno dolazi od matere i pogotovo ćaće Petra, mali se onesvijestio.
Bio je dosad odgajan kao unuk zaslužnog prvoborca, a sad...Ćaća je prije svim silama poricao Boga, a sad "malog" pubertetliju gura na krštenje...
Dobro je rekla teta Anđa:
- Prije, crkvica na otočiću svete Marije bila je nedjeljom pod misom skoro prazna. Tad sam rado išla na misu.
Sada, svi se guraju u prve redove. Ja više nemam volje ići.
Da se nekom' pokazujem? Eto ih, tamo!
PIKALO
Tog kasnog ljeta, poslije svih ratova, dolazimo kod Anđe i Pikala. Seka i ja nosimo torbe gore u sobu, ja nosim i Martinu.
Ona ima tek tri mjeseca i već je na Mljetu.
- "Tonka, reci cvrčak. Tonka, reci more" čuje se iza spuštenih škura donjeg prozora.
Ivo. Dok slušam njegovo zajebantsko pjevušenje, mogu jasno vidjet' kako Pikalov brk obješenjački prati neodoljivi osmijeh zvani "kez od hau do hau" i već znam da ujutro rano prije zore moram sa njim do Lenge ili Pomeštaka vadit' mreže.
On mene vidi a ja njega ne. Zato me i zeza ovom pjesmicom, isto kao i prije par godina, dok se kod nas još rokalo.
Znao sam još ranije da mu više ni jedan bubreg ne radi, pa Ivo sam sebi radi dijalizu. Svako popodne odvoji za to dva sata.
Tu veče skontamo Seka i ja da će Martina ovdje lakše zaspati i da će nam svima biti ljepše.
Pred spavanje se k'o ludi ismijemo sa Pikalom. Podsjećam ga kako je godinama vozio staru "peglicu" bez registracije. Govorio bi:
- Ovaj mi auto svakako koristi za lokalnu vožnju. Ma, ne idem nikud sa otoka. A, šta će mi kartolina?
Eno "peglice" sad dole u vrtu, služi kao kokošinjac.
Ujutro rano isplovimo. Lagano veslam prema izlazu iz zaljeva dok Pikalo ostima razgrće pjeskovito dno i jednu za drugom vadi na barku pet-šest manjih hobotnica. Macaburjelom ih opandrči po glavi i onda izreže i natakne na udice parangala.
Prije nego je svanulo, nakitio je Pikalo stotinjaka udica ješkom i sad nas "penta" tjera prema prvoj mreži popunici koju ćemo ćapat' na barku.
Ugasimo motor, ja tjeram leuta na ruke, Ivo je zapalio jedan "Kolumbo" i polako izvlači mrežu na barku. Usput, ispriča mi kako je taj "Kolumbo" pokupio u zaljevu. Još dok je otok bio pod blokadom, neki su šverceri imali zalihe tih cigareta na gliseru, pa su u neka doba morali sve bacit' u more. To je rizik švercerskog posla. Cigarete koje su stigle do blokiranog Dubrovnika bile su zato nešto skuplje. Ove koje je Pikalo pokupio i osušio bile su džaba. Sjetim se kako je Ivo jedne zime u mreži ulovio jelena. Valjda se frajer zaputio preko zaljeva. Htio je ući u nisko raslinje i dok je plivao preko, upetljao se u Pikalovu mrežu. Pa ga je jadnog Ivo jednostavno utep'o veslom. Nije ga mor'o sparat karabinom koji bi, u zimska doba, bio stalno zamotan u mušemi na barci.
Anđa mi jednom reče da je pun zaljev jelenjih rogova. Meso bi naravno išlo u zamrzivač. Isto k'o teletina!
- Na se, Tonči, na se!
Moram znači malo potjerat' barku unatrag.
Livo, desno, oda se, na se. Malo po malo, izvučemo na leuta dvije popunice, palimo pentu i žurim do Lenge. A to je desni kraj zaljeva. Dugački niz stijena koji graniči sa pučinom. Tu nekad naiđe jato krupnije ribe, nekad čak i tune! Pikalo brzo počne izbacivat' parangal. Vozim prema Vanjem Školju. Završimo parangal. Daj Ivo i meni jednog' "Kolumba"! Nema još ni devet a mi već partimo ća.
Pikalovo znanje upio je mlađi sin Mario. Onaj stariji, Ivan, išao je u "gradu" ol'ti Dubrovniku na velike turističke škole.
Dok su oni sve završili, Pikalo se istrošio. Prestao sa dijalizom. Završio "Kolumbo". Prestao sa Tonkom i cvrčkom. Pikalo otiš'o u legendu. Stari panj masline iz kojeg izbijaju mladice. Nikad ga neću zaboravit'.
RJEČNIK manje poznatih pojmova:
- domazet = mladoženja koji uđe u tazbinu
- timun = ručka od kormila
- timunijer ili timunjer = kormilar
- porat = pristanište
- beštimat' = psovat'
- bonaca = nema vjetra
- školj = kamenita obala
- đusto = upravo; baš tako
- mulac = balavac
- jematva = berba
- peglica = FIAT 126 P, dvotaktaš
- kartolina = saobraćajna dozvola
- "penta" = Tomos 4, vanbrodski motor
- macaburjelo = priručno ošamut sredstvo; čakmak
- sparat' = pucat'
- popunica = vrsta ribarske mreže
MLL, 01.01.2017
Komentari na price
-
|
|
|
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg
Pošalji priču |
Stare i nove priče:
|