Orasi
Ne znam da li ima neko od nase raje a da se ne sjeca oraha iz paviljona, stabala pravilno posadjenih da ukrasavaju nekada prekrasan vrt za stanove visokih austro-ugarskih oficira. U sjecanju mi je ljepota tih stabala, specificno zelenilo lisca koje je licilo na listove duvana i svakako sami orasi. A bilo ih je razlicitih, sa nekog drveta mali, ali okrugli kao klikeri (odlicni za rolanje), veliki jajoliki meke kore, prekrasni poveliki sa velikom jezgrom i cini mi se svako stablo je davalo razlicit oblik plodova. Sjecam se da u vrijeme sazrijevanja oraha moje « bogatstvo », pa i sreca, mjerila sa kolicinom oraha koje sam uspio da prikupim. Orasi bi sazrijevali oko pocetka naseg polaska u skolu, a mi nestrpljivi poceli bi ih « skidati » jos dok su bili u onoj zelenoj kori koja se morala struiganjem skidati (nisu bili guljkani) i u skolu bi isli crnih prstiju od oksidanta koji bi nam neoperivo ofarbali kozu. Da bi me odvratila od te rabote, mama mi je jednom kupila orahe i ujutro velikodusno dala da uzmem koliko hocu da jedem, ali to nije bilo ni blizu onih u paviljonima, jednostavno, to nije bilo to, i ja sam nastavio da bojim svoje prste.
A bilo je pravih majstora koji su znali i nabrati i natresti oraha, u kolicini da bi se moglo napraviti desetine baklava, mada ti mladi orasi su bili neupotrbljivi za kolace, jer se nisu stigli osusiti. Medju majstorima, prednjacili su Kreko, Nuno-Cuna, cini mi se i Pero Dragoje i Osman Mujkic. Za tresenje je bilo potrebno organizovati posao; glavni se penje na stablo, bere orahe i trpa ih u njedra i vrecicu i usput trese grane i orasi padaju dole, gdje ih skupljaju oni sa kojima je sklopio dogovor. Kad majstor sidje sa drveta pocinje dioba stresenih oraha, gdje je majstor imao glavnu rjec : tebi toliko, tebi toliko, meni malo vise i svi su bili zadovoljni. Poslije se ide na trotuar pored ograde paviljona i igra « oraha », gdje bi majstori obicno pokupili skoro sve orahe od onih koji su ih skupljali.
Jednom prilikom Buji i meni je dosla ideja da bi mogli doci do oraha na novi nacin (ne znam tacno kome je ideja prva pala na um); uglavnom, fol je bio da zafrljacimo u krosnju onaj okrugli poklopac sa velike konzerve, koji je uvijek bio ostar i nazubljen, to ce presjeci grancicu na kojima ima oraha i mi cemo ih pokupiti. Stali smo jedan nasuprot drugom ispod krosnje, prvi sam ja zafrljacio, proletio je poklopac kroz krosnju, skinuo par listova, ali nigdje oraha. Poslije je poklopac uzeo Buja i na njemu red da ga lansira. Gledam u krosnju, ne vidim poklopca, a ni liska da padne i odjednom mrak pred ocima; poklopac me pogadja pravo u celo sa svojom ostricom, kratko dotaknem mjesto i vec je krv prekrilacijelo lice. Trka kuci, gdje mi mama jedva ostaje na nogama kad me ugledala, peskiri na ranu i trka u Vrazovu, gdje doktor pokazuje svoje krojacke vjestine.
Poslije, kao student, imao sam obicaj da ujutro prije nastave prosetam ispod oraha, razgrcem nogama uvelo lisce i pokupim pokoji orah. Miris tog lisca i sjecanje na jutra u kasnu jesen u paviljonima, prati me kroz cijeli zivot.
Sada sam potpuno siguran da niko od nase raje ni do danas nema ”oraha u dzepu”.
Komentari na price
-
|
| |
 |
|
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg
Pošalji priču |
Stare i nove priče:
|
