www.vilsonovo.net
Naslovna Pisma Foto-album Gdje su Stare i nove priče Adresar Naš rječnik Urednik
Untitled Document
Nekrolog jednoj bob stazi i ZOI 84
Sjećam se kada su se počeli graditi objekti za 14. Zimske olimpijske igre. Bilo je mnogo izazova, bezbroj nikada građenih objekata na ovim prostorima.

Kada su obljetnice uvijek zaroniš u sjećanja. Onda ti memorija donese i ovaj tekst koji si pisao prije osam godina. Pitaš se šta se od tada promjenilo?! Ako imate snage pročitajte retke koji slijede i pokušajte odgovoriti ima li pomaka ili samo potonuća?!
Ili je san ili pravi fotos? Teško se odlučiti kada gledaš sliku iz 1984. godine sa cilja bob-staze na Trebeviću. Pitaš zar je uopšte postojala ta 14. Zimska olimpijada, ili je sve bila imaginacija. Kako je sve to moglo da nestane u trenu, kako je sarajevska Pepeljuga mogla da izgubi cipelicu i tako se vrati u ružni stvarni život. Govorili su meni stari, sve što je lijepo kratko traje, ali ovo je trajalo prekratko! Dani, mjeseci kada je jedno mjesto postajalo svjetskim centrom, kada su u njega hrlili sa svih kontinenata i kada je čak i legendarni kantri-pjevač Džon Denver pjevao sevdalinku Selvera Pašića ”Sarajevo grad”, otišli su u nepovrat. U prah i pepeo. Ostale su samo konture nečega da podsjećaju šta je ovdje moglo biti i gdje smo sada u svijetu. Srce boli, a duša plače...

Bio sam na padinama Trebevića bezbroj puta. Svakog puta odlazio s čvrstom namjerom I, činilo mi se, odličnom idejom da napišem tekst o legendarnoj bob-stazi danas - ali, evo, dani, mjeseci, godine su prolaze a ja nikako da sjednem za tipkalicu kompjutera. Mislio sam biće lako, tema se sama nudi, ali ne ide. Nikako ne mogu da napišem nekrolog boljem životu, danima kojih se sjećaju sve malobrojniji sretnici. Jer ovi retci što slijede su i nekrolozi naših veselih bijelih desetljeća i crnih dana što su došli i što su nam sve bliže. Zar je tako moralo biti, zar na ovim prostorima nijedna generacija ne može da prođe bez bitaka. Eh, kada se samo sjetim svojih zabluda iz osamdesetih, kada sam u tekstovima ismijavao naziv listova kao što su Front slobode, Oslobođenje, Sloboda. Kao, bio sam dvjesto posto uvjeren da su to samo tragovi prošlosti i da nam trebaju novi naslovi u digitalnoj eri koja je kucala na vrata. Sada su nazivi kojima sam se rugao potrebniji nego ikad...

Sjećam se kada su se počeli graditi objekti za 14. Zimske olimpijske igre. Bilo je mnogo izazova, bezbroj nikada građenih objekata na ovim prostorima. Naravno, među njima se izdvajala bob staza. U oštroj sportskoj borbi različitih mišljenja, prevladalo je da je kao lokacija izabran Trebević. Tik nadomak grada, nicala je nekakva čudna duguljsta betonska polucijev, koja se kao zmija uvijala niz padinu ka Šeheru. Tada sam bio posebno ponosan što se rađalo djelo jednoga od nas iz raje, komšije Gorazda Bučara, što je tada stanovao u ”Vranicinoj” zgradi u Paviljonima, na sarajevskom Marijin Dvoru.

Betonski žlijeb što se strmogljavivao prema sarajevskoj kotlini, palio je krv, posebno, liguraša. Jer, ko su ti što će doći iz bijelog svijeta da se u nekakvim oklopnim sankama sjure niz vijuge? Da li su bolji od nas? Šta oni znaju o trebevićkim strminama? Pričao je Milenko Bobar, jedan od pionira sarajevske Olimpijade, kako je bilo tih dana kada su važni stručnjaci iz Švicarske došli da nam testiraju bob stazu i važno objavili da će njihova bob-ekipa prva isprobati građevinsko čudo iznad grada:

- Bob staza je trebala biti puštena u probnu funkciju sa svim sistemima. Do tada se niko nije spustio niz ledni oluk. Bar se tako mislilo. Uvijek nadmeni Švicarci iz Swiss Timinga, precizni kao u priči, pomno su uštimali sve uređaje, kao i kontrolne monitore kamera raspoređenih duž piste. Sjećam se obavljale su se posljednje probe kada su uređaji za mjerenje poludjeli. Ugledali smo neka dva NLO objekta kako su prohujali ispred kamera i završili u cilju uz prašnjavo kočenje, kao na TV. Istrčao sam iz kontrolne kuće i ugledao dvojicu klinaca kako iskaču iz korita staze sa ligurama na leđima. ”Samire, ajmo još dnomje dok mane varaču”, izusti jedan kojem su ”svijeće” visile iz nosa zbog nagle promjene visine i temperature. Ubrzo su nestali u šumi. Švicarci su otvorenih usta gledali u smjeru gdje su umakli liguraši. Poslije toga, njihova nadmjenost je nestala...

Ma, bilo je to i drugih priča. Kao, recimo, da su se graditelji staze redovito spuštali na komadima cerade ka nekoj od obližnjih bistričkih buregdžinica.

Tih zimskih dana 1984. godine gotovo svakodnevno sam susretao našeg Gorazda Bučara u blizini bob staze… Kada su nam uništavali olimpijske objekte u ratu 92. često sam mislio na njega. Pitao sam se kako se osjeća čovjek koji je samo osam zima ranije bio stvaralac velikog civilizacijskog pomaka nekada usnule kasabe na obalama Miljacke. Posebno još kada bi se javljalo da se grad najviše napada i granatira iz okoline bob-staze. Uništavanje vijugave betonske ljepotice kao da je uništavalo i njegov život. Otišao je Gorazd prerano i zauvijek kao priznati profesor Univerziteta u Rijeci.

Ima koja godina kada sam se ponadao da će bob staza ponovo oživjeti. Umjesto moćnih bobova, niz stazu bogatu rupama od gelera i granata, jurili su ludo hrabri mladi ljudi iz 15 evropskih zemalja. Na nogama su imali specijalne produžene rolšue ili, modernije, skilere, kojima su postizali brzine i do 80 kilometara na sat. Cirkus avanturista je otišao dalje u potragu za novim izazovima po ovom planetu. Bob staza je ponovno utihnula i takva je bila i kada sam hodao po njoj prošlog ljeta.

- Pazite kuda idete. Ima još mina, upozorava jedan od ljudi što su izronili iz guste borove šume. Na leđima su imali ruksake, a u rukama čudne duge štapove.
- Šta vi radite? - upitah bojažljivo.
- Lovimo zmije otrovnice i tražimo čaure topovskih mina iz rata. Još ih dobro prodajemo sarajevskim kazandžijama što od njih prave suvenire.

Spuštanje stazom kao da je spuštanje u pakao. Svuda oko mene samo tragovi uništenja, ljudskog zla. Godine, desetljeća prolaze i ovaj prostor polagano podsjeća na prizore zaboravljenih civilizacija u kojima prašume ljudske gluposti gutaju sve što se zove napredak i bolja budućnost.

Pavle Pavlović
2018-02-11  

Komentari na price
Komentari: Pošalji komentar
-



 
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg

Pošalji priču

Stare i nove priče:
Pavle PAVLOVIĆ
Lejlandi i vašingtonci
Pavle Pavlović
Štrausovi Momo i Uzeir
Josip Kabiljo
Ćiro i muha
Pavle PAVLOVIĆ
Žičara i ćetenija
Pavle PAVLOVIĆ
Komšinicin gicko
Pavle Pavlović
Kad Bosanac noge moči
Pavle Pavlović
Kad burgija buši
Pavle PAVLOVIĆ
Den Haag žurnalista
Cico Kabiljo
Beskućnik



© vilsonovo.net - Design by "Biser" webtim 2008