www.vilsonovo.net
Naslovna Pisma Foto-album Gdje su Stare i nove priče Adresar Naš rječnik Urednik
Untitled Document
Žičara i ćetenija
Bilo je to u noći između posljednjih dana prestupnog februara 1992. godine. Razmišljao sam da li na Vidikovac žičarom ili autom? Prevagnula je svijest uzornog poštovaoca saobraćajnih propisa što je tobe, ili pameti, došao nakon četiri, pet oduzimanja vozačke dozvole zbog koje kapljice više. Dakle, hvataj se uske kabine pa gore na visovima Trebevičkim možes bez straha uživati u crnom ili bijelom, a i nešto žešćem.
Sjećam se, kao da je bilo prije kojeg trena, kako je Sarajevo zavodljivo svjetlucalo, dok se kabina, uz ponekad zastrašujuću škripu, njihala od stuba do stuba. Posebno mi je blistala Vijećnica i uski čarsijski sokaci oko nje. Cijeli grad, stisnut u usku kotlinu, zapravo, je bio dugačka krivudava rijeka raznobojnih neona i lampi. I uvijek kada sam se ovako penjao na najdražu gradsku planinu pred oči je izlazila slika iz Šibinog najboljeg filma u kojoj mrski švabo pokazuje na Šeher i izgovara ono besmrtno – Das ist Walter! Svjetiljke grada polagano su nestajale kako sam se približavao posljednjoj stanici. Raspoložen, iskočio sam iz kabine i uletio u uzavreli ambijent restorana koji je te 1992. godine proglašen najboljim u velikoj akciji nekada najtiražnijeg jugoslovenskog tabloida “As”. Te večeri, zajedno s brojnom ekipom legendarnog “SA 3”, Trećeg programa Radio televizije Sarajevo, pripremao sam živu emisiju šou-serijala kojeg sam vodio.Okupile su se tu na jednom mjestu gotovo sve viđenije gradske face. Od estrade do politike.Sagovornika koliko hočeš, dušu dali za zanimljiv , zabavan, izravni kontakt program.

Dok razmišljam kako započeti, kolega-tonac, namještajuci mikrofon, šapuće: - Samo da si vidio koliko je nekakvih čudnih ljudi svuda naokolo po Vidikovacu.

Smirujem ga šaleći se da je seljane privukla vijest o televiziji na vrhu Žičare. Zaboravio bih na njegove riječi da mi se jedan od ljudi za kamerama, u pauzi dok idu reklame, nije požalio kako su ga neki s puškama zaustavili i legtimisali dok je vozio planinskim putevima ka mjestu snimanja. Pomalo zatečen uzvraćam da su, možda, bili lovci.

- Otkada to lovci traže lične karte? – zabrinuto će.- Kad su čuli gdje idem,klimnuli su glavom i dodali da je tamo puno njihovih…

- Tri, dva, jedaaan, krećemo – zapovijeda realizator. Naravno, ponovo je smiješak na mom licu. Nastavljam u vedrom tonu. Početak je vikenda, valja narodu već sluđenom od zahuktalih političkih previranja sa sve jačim zveckanjem oružja, donijeti, bar, nekoliko kapi veselja. Program se dobro razvija, osjećam da je atmosfera sve opuštenija, da stotine zvanica na TV proglašavanju najboljeg lokala ondašnje velike zemlje, pristiglih iz gotovo svih republika i pokrajina, feštaju bez kočnica. Grle se i Stipe i Muhamed, Miodrag i Janez, Velibor i Timče. Bratstvo i jedinstvo veliko kao Trebević.

U posljednjoj kraljevskoj prijeratnoj TV trpezi, kojima su obilovale naše emisije, počasno mjesto trebalo je da dobije ćetenija. Poslastica tradicije iz, uglavnom, sarajevskih i bosanskih mahala, koje su se neki naglo sjetili pred povijesne dane što će uslijediti. S kamerom ulazimo u carstvo lonaca i poklopaca, gdje nekoliko kuharica u znoju lica svoga rastežu i odvrću, zavrću gustu, čini mi se, karamel - masu što postaje sve izduženija. Kažu da je ćetenija najbolja kada se ta smjesa sto je muče, počne razdvajati u končiće, tanke listove. Slijedl ubacivanje u frižidere ili vani pod ledenice, kojim je taj februar bio bogat. Nakon hlađenja, rezanje na komade i započinje slatko uživanje sa pravim pučkim specijalitetom. Što bi rekli, svaka fukara ovo može napraviti ako ima brašna i koju kilicu šećera. Ćetenija je bila i prvi primjer društvene mreže, povezivanja ljudi i prije Facebooka. Za njeno pravljenje bilo je potrebno više ruku.

Konačno dođe na red i ta ćetenija.Glumim pod reflektorima ugostiteljskog radnika djeleći porcije poslastice. Prilazim stolu u kutu sa meni nepoznatim, smrknutim ljudima. Jedan od njih, bez pardona ,u pola glasa bijesno primjećuje:

- Nemoj meni tih balijskih!

Pravim se da nisam to zapazio i mirno prolazim dalje.U ritmu vesele muzike samo čujem ubrzane udarce srca.Niz čelo se slijevaju potoci znoja od napora da zadržim osmijeh i maksimalnu koncentraciju potrebnu za živi TV šou, program bez scenarija, sa reagovanjem u trenu.Veselo časkajući sa brojnim sudionicima pred kamerama, ispod oka primjećujem kako društvo iz ćoška napušta restoran Vidikovac. Postajem mirniji uvjeravajući sam sebe da su momci malo više pogledali u čašice. Naivko ,kakav sam uvijek i bio, na Vidikovcu vidio nisam da se na Trebeviću vec odvijaju predigre rata. Svi smo već te večeri bili na nečijem spisku i budno se pratio svaki izlazak na veliku drvenu terasu da bi se udahnuo gorski zrak i bacio još jedan pogled na Sarajevo što je lagano tonulo u još jednu, nadao sam se, mirnu noć.
I onda sam primjetio da ćetenija više nema. Nestao je i onaj komad sa mog tanjurića. A baš sam se bio nameračio da okusim više i to slatko čudo o kojem su domaćini ushićeno pričali. Kada su vidjeli moje tužno lice obećali su mi uskoro ponovno zavrtanje i odvrtanje karamale-mase. To mi je posebno potvrdio Muhamed Kreševljaković, ondašnji gradonačelnik Sarajeva, pravi čovjek iz raje, koji je zajedno sa mnom pozirao na jedinoj crno-bijeloj fotografiji što mi je ostala iz te epizode sa Žičarom i Trebevićem.

Do obećane ćetenije stigao sam na referendum i na još neka uzavrela događanja. Potom su naglo nikle i nestale, kažu, prve probne barikade što su pokušale podijeliti Sarajevo. Trebević je postao planina koje se valjalo klonuti. Onda je došao onaj vatreni obruč smrti u kojima je zauvijek nestao Vidikovac i naša Žičara.

Mislio sam da više nikada neću dočekati nove gondole na žici kojima ću se uspinjati ka visovima grada. Sada kada je to već sigurno pitam se da li će na Vidikovcu opet biti ćetenije?!

Ali, opasno je u ovim godinama započeti igru sa šećerom. Tako sam zauvijek fulio priliku da osjetim ukus ćetenije, ali neću merak, uživanje o kojem sanja svaki Sarajlija.

Sedam minuta njihanja u gondolama Žičare i gutanja očima doline što jednako uzbuđuje i kada nestaje pod gustim smogali ogrtačem ili pod razigranim zrakama sunca.


Pavle PAVLOVIĆ
2018-01-28  

Komentari na price
Komentari: Pošalji komentar
-



 
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg

Pošalji priču

Stare i nove priče:
Josip Kabiljo
Ćiro i muha
Pavle PAVLOVIĆ
Žičara i ćetenija
Pavle PAVLOVIĆ
Komšinicin gicko
Pavle Pavlović
Kad Bosanac noge moči
Pavle Pavlović
Kad burgija buši
Pavle PAVLOVIĆ
Den Haag žurnalista
Cico Kabiljo
Beskućnik
Pavle PAVLOVIĆ
Raja bez raje
Pavle PAVLOVIĆ
Redukcija ćevapa



© vilsonovo.net - Design by "Biser" webtim 2008