www.vilsonovo.net
Naslovna Pisma Foto-album Gdje su Stare i nove priče Adresar Naš rječnik Urednik
Untitled Document
Rođendan sa Indexima
Već nekoliko ljeta tako sakupe se preostali članovi vječnih Indexa i jedrilicom zaplove u modre beskraje uživanja i sjećanja.

Neki dan, dok sam u dugom redu čekao na svoje antibiotike, ugledam čovjeka isti Žuga. Pravi div, gorostas dva sa dva. Strogog pogleda, ogromnih šaka. Prošli su mi trnci, hvatao strah da me ne izbaci iz apoteke, a taman sam stigao do šaltera. Nesvjesno se dirajući za bradu, košulju.

Panično shvatajući da se jutros nisam obrijao i da umjesto kravate nosim majicu bez rukava.
- Izvolite! Trgne me umorni glas žene u bijelom. Hvala joj, vrati me iz davnih šezdesetih u početne dane jula 2017. U tom trenu i onaj što je ličio na strašnog Žugu nekako se smanji, postade normalan čovjek, blagog pogleda.
...Jaka upala grla i vručica što izluđuje živinu iglu u termometru, vidim, ne donosi samo belaje sa gutanjem, nego i priviđanja za koje si mislio da su davno nestala.

A, bilo je tih davnih ljeta koliko hočeš materijala za filmove uspomena koji se, htio to ili ne, vrte u finalu života. Taj Žuga, čije pravo ime nikada nisam doznao, bio je baja na vratima Sloge i danas popularnog okupljališta mlade raje u Sarajevu. Zbog njega smo se morali brijati već u petnaestoj godini i učiti vezati kravatu. S dlakama na licu i bez bijele utegnute košulje nije bilo ulaska u zagonetno privlačni svijet glazbe koja je sve više ovisila o struji, elektrici. Vrijeme harmonika i truba zamjenili su kilovati i amperi, gitare sa magnetima, poslije i nekakvim vibratorima.
Kako smo samo drmali glavama i tek malo duže stidljivo puštenim kosama kada bi onaj na bini jače povukao taj vibrator i pustio da električni zvuk sjajne gitare, sa boga pitaj koliko magneta, vlada polumračnom salom. Tada smo najviše voljeli Nikolu Teslu. Da ga nije bilo odrasli bi uz mandoline i lagane plesove u dosadnoj, neuzbudljivoj mladosti. Gdje niko ne bi znao padati.
E, poslije brijanja, stezanja kravata, da izgledaš kao pravi Titov omladinac, slijedio je napeti prolazak kroz strogu carinsku kontrolu ogromnog Žuge. Ako si zadovoljio propise onda si satima mogao pokazivati raji šta si danima učio do te subote. Kada su ponovo električnim akordima i molovima zavodili – Indexi!
Ma, nije ti bila toliko važna svirka koju ćeš slušati koliko da li ćeš dobro padati. Cijelu heftu vježbao bi pred špiglom, uz zabrinuti pogled majke, kako se tresti kao da kroz mene puštaju Teslinu struju s Nijagare. Što si više nekontrolisanih, padavičarskih pokreta pravio više si privlačio poglede plavih i crnih očiju, zbog kojih su, ustvari, pristajao da te Žuga muštra. Bilo je i drugih igranki gdje nije bilo divova na vratima, ali nije ni bilo tako slatkih okica što su žarile uz grupu električara što su postajali sve bolji na toj bini Sloge. Posebno onaj što je volio vibrirati.
Kako su ljeta i zime tekle sve više si kužio da nije sve u padanju da ima nešto i u stiskanju. Bilo je to u onim napetim trenucima kada je mali, plavokosi pjevač što su ga Pimpekom zvali važno uzvikivao – a sada dame biraju! Vibracije bi se utišale, svjetla prigušila, srce jače zalupalo. S napetim samopitanjem da li ćeš biti izabran? I da li ćeš uskoro stisnuti neku damicu u plesu obećanja. Mnogi su u tim mračnim minutama zauvijek pronašli vječno sunce života. Ja, na sreću ili žalost, nikada nisam bio izabran. Umjesto stiskanja ostajalo mi je samo padanje u grupi, u čoporu razočaranih koji bi se prkosno rasplesali po dvorani kad bi svjetla ponovo bljesnula.
Kako su igranke padanja prolazile sve više sam osjećao da se uzalud treskam. Jer, dolazio sam i odlazio sam, a oni što su na bini postajali sve popularniji bili su okruženi buketima ustreptalih šiparica što su žaraćih pogleda, baš kao jedna predsjednica iz komšiluka dok se nedavno slikala sa Trampom, pratile svaki njihov pokret.
Nije bilo druge nego se prihvatiti gitare. Ako i naučim svirati i zavoditi onim vibratorom, kako stići magiju jednog Slobodana Bode Kovačevića? Ili čaroliju Fadila Redžića u preplitanju prstima po debelim bas žicama? Da krenem sa bubnjevima? Ne može niko kao Đorđe Đoko Kisić! Hajmo onda na one orgulje, čine se najlakše. Stiskaš dirke i tehnika za tebe radi. Hm, ali kako dostići jedinstvene valcere i rock and rol plesove ruku Ranka Rihtmana i Nenada Jurina?
O pjevanju i da ne mislim. Jedan je Davorin Popović Pimpek! Zato poklopi se ušima i ponovo padaj dok te Žuga pušta u mistični mrak Sloge u kojem su svake subote paradirale najljepše djevojke Sarajeva. Čaršije što je sve više postajala gradom i metropolom glazbe u koju su devedesetih dolazio čak i Džiboni iz Splita da bi učio kako se to radi. Bome dobro je naučio, zaključujem dok ga slušam u Makarskoj osmog jula, noći mog rođendanskog slavlja što je započelo ponovo sa Indexima.

Ja, poslije onog Žuge u apoteci, zaputio sam se ka makarskoj marini. Tamo su me na malom brodu čekali prijatelji iz godina padanja, legendarni bas gitarista Fadil Redžić i dva meštra klavijatura Ranko Rihtmana i Neno Jurin. Naravno, uz njih su i one davne ljepotice o kojima smo mi obični padavičari mogli samo sanjati. Uz Fadila je Jasna već pedeset godina, uz Ranka Sanja, moja generacija i uz Nenu Sandra, nešto mlađa raja. Ekipa snova s kojom bi godinama plovio po morima i okeanima, a ne samo sedam dana koliko će oni osvajati plavetnilo Jadrana.
Već nekoliko ljeta tako sakupe se preostali članovi vječnih Indexa i jedrilicom zaplove u modre beskraje uživanja i sjećanja. Prikupljajući snagu i energiju za nove koncerte u znaku neprolaznih Pimpeka, Bode i Đoke. I naše mladosti.

U plimi emocija, negdje na kraju u zatišju, kako bi poručivale njihove nezaboravne pjesme nazdravljali smo rođendanu jednog macana koji se hvalio da na kraju sedmog desetljeća bitisanja može kao Tarzan skakati po hladnim vodopadima Kravica i bukovima Cetine.
Dok su Indexi-moreplovci podizali šampanj čaše ja sam dizao antibiotik. Slavlje je slavlje s ovakvim prijateljima i kada nisu rođendani, a ne tek neki dan jula s upalom grla.


Pavle Pavlović
2017-07-10  

Komentari na price
Komentari: Pošalji komentar
-



 
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg

Pošalji priču

Stare i nove priče:
Pavle PAVLOVIĆ
Den Haag žurnalista
Cico Kabiljo
Beskućnik
Pavle PAVLOVIĆ
Raja bez raje
Pavle PAVLOVIĆ
Redukcija ćevapa
Pavle Pavlović
Rođendan sa Indexima
Pavle PAVLOVIĆ
Oštra nula
Pavle PAVLOVIĆ
Biti ili ne biti
Pavle PAVLOVIĆ
Vrijeme Grge Zlatopera
Pavle PAVLOVIĆ
Zelena polja



© vilsonovo.net - Design by "Biser" webtim 2008