www.vilsonovo.net
Naslovna Pisma Foto-album Gdje su Stare i nove priče Adresar Naš rječnik Urednik
Untitled Document
Zelena polja
Lijepo je sa istarskih brežuljaka gledati zelena polja i vinograde što se prostiru do mjesta gdje zemlja ljubi nebo. I dok mi je prijatelj Damir Strugar jesenas pokazivao područja gdje uspjeva teran, a gdje malvazija, cijelo vrijeme imao sam utisak da sam ovdje već bio.
Taj nevjerovatni sklad boja i okusa, koje može složiti samo majka priroda, poslije smo pronalazili u kapljicama, što su nezaustavljivo klizile niz žedna grla. Na temperaturi od četrdesetak stepeni Celzijusa u hladovini zidina vječne pulske Arene.
Nakon nekoliko čaša bilo mi je svejedno koliko je užareno na suncu ili hladu. Ali umjesto da se prepustim smiraju što donose maligani najboljih vina regiona, meni je merak, ćeif, gušt kvario onaj utisak, ono vražje pitanje samom sebi – da li sam već jednom bio na tom mjestu? Na tom brežuljku s kojeg je pucao pogled na rajske vrtove Istre!
...U pješčanim perspektivama zemlje sa mrtvom zimskom prirodom, na vjetrovima i kišama Holandije ona zelena polja od prije kojeg mjeseca bila su mi još čarobnija, gotovo, nestvarna uspomena nezaboravnog ferija. U ovim posljednjim danima februara, kada najavljuju uragane od 130 kilometara na sat, siguran si da onakva ljepota postoji samo u snovima i turističkim prospektima. I ponovo znam da tamo nikada nisam bio, ali opet sam siguran da sam sve to jednom davno vidio. I čini mi se lebdio kao pčela sa cvijeta na cvijet.
I onda, uz jutarnji zeleni čaj s limunom, po tradiciji otvorim stranicu našeg vilsonovo. net. Šalica mi skoro ispala iz ruke od radosti što sam nakon ihihi decenija ponovo ugledao drago lice prijatelja iz ranog djetinjstva. S leptir- mašnom iz predalekog Melburna, Australije na kraju svijeta, smiješi se Gavrilo Kovačević, kojeg sam uvijek dobijao u klikerima. Ko zna koliko sam mu šestoperaca odnio iz roša ispod Kukinih I Bubinih prozora na našoj livadi.
Stanovao je Gaba u Cicinoj zgradi uz koju smo igrali prve noćne tekme na male. Kada je ono stiglo neonsko svjetlo u nekadašnju Ulicu Đure Daničića.
Što sam više s Gabinom slikom plovio u prošlost sve mi se jače vraćao onaj san o zelenim poljima, za koje sam sada hiljadu posto siguran da ih nisam vidio samo zahvaljujući domaćinskoj ljubaznosti prijatelja Strugara.
… Kao fleš, kao udar munje ukazalo se ono - kada sam otvorio oči, a oko mene sva raja sa suzama u očima. Najviše je plakao upravo Gavrilo. Sada od radosti.
A, bilo je ovako. Ponovo sam tog nekog praistorijskog dana, kada na našoj livadi nije bilo ničeg osim zelene trave i naših igrališta, Gabi odnio nekoliko staklenaca. Zanesen daljim kliker nadmetanjima ondašnjeg igrališta što je bilo na današnjem mjestu kod glavnog ulaza u grandiozno zdanje Skupštine BiH, nenadano sam osjetio da mi neko s leđa steže vrat. Panično sam se pokušavao osloboditi. Jedan trzaj, dva. Ne ide, a stisak sve jači.
I odjednom kao da lebdim, kao da plovim nad prekrasnim zelenim poljima s ćilimima raznobojnog cvijeća. U koloritu nevjerovatne ljepote išarane zlatnim zrakama sunca bio sam ispunjen nekom čudnom energijom smirenja, opuštenosti. Želio sam da to vječno traje. Bilo je davno, ali čini mi se da sam bio ljut kada sam spazio prvo mutne, a onda sve bistrije prilike, glave nagnute nad mojim tijelom. Čudio sam se suzama i uzvicima radosti što su postajali glasniji.
- Dobro je, probudio se ! – vikao je neko iz gomile.
Čuj probudio se?! Otkud to da sam zaspao I to nasred livade. Poslije nekoliko minuta film se počeo odmotavati. Dok sam se prisjećao svega do onog stezanja vrata s leđa, Gaba se nije odvajo od mene. Još je plakao, a ja sam se čudio.
- Molim te oprosti, nisam htio! – govorio je jecajući. Doznajem potom kako je on u ljutnji i šali pokušao da se obračuna s mojim umijećem u klikerima. Stisnuo me s leđa nadajući se da ću mu vratiti, bar, neki šestoperac. Umjesto da se otrgnem ja sam potonuo u onaj divni san.
Kako su godine prolazile, kako sam postajao stariji sve više sam shvatao da sam bio na ivici života ili na vratima smrti. Čitao sam po raznim novinama kako su slično doživjeli i još neki koji su krenuli putem kao i ja, pa ih je sreća ili gospod u kojeg mnogi vjeruju vratio nazad. Kao nije im još bilo vrijeme za kartu u jednom pravcu.
...Dok ispijam posljednju šalicu čaja pitam se da li sam onda, zahvaljujući Gabinom prijateljskom stisku, bio na vratima pakla ili raja? Odgovor ne znam, ali imam već jedno iskustvo.
Kada budem odlazio drugi put dobro ću otvoriti oči da vidim da li su u pitanju ista polja ili se i tamo vremenom sve mijenja. Pa da umjesto livada i cvijeća raja uletim u prostor pakla po kojem izniču nove zgrade i ružne fasade.

FOTO: Pavle Pavlović 1961. godine

Pavle PAVLOVIĆ
2017-02-23  

Komentari na price
Komentari: Pošalji komentar
2017-03-21 - Andol von Berlin
Brko koji leti
Majstor je majstor.
Više puta pročitao ovu divnu priču i nikako da skontam ima l' bolju dinamiku, opise ambijenta ili o oslikavanje likova.
Nisam, niti ću.
Majstor je majstor.
Aferim!

 
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg

Pošalji priču

Stare i nove priče:
Pavle PAVLOVIĆ
Oštra nula
Pavle PAVLOVIĆ
Biti ili ne biti
Pavle PAVLOVIĆ
Vrijeme Grge Zlatopera
Pavle PAVLOVIĆ
Zelena polja
Pavle PAVLOVIĆ
Hvala Hillary i Rusima
Antun Larma
Omano kod Omanovca
Pavle PAVLOVIĆ
Mliječni Marijin Dvor



© vilsonovo.net - Design by "Biser" webtim 2008