www.vilsonovo.net
Naslovna Pisma Foto-album Gdje su Stare i nove priče Adresar Naš rječnik Urednik
Untitled Document
Štapić čarobnjaka Merlina
Nisam vjerovao da bajke postoje. Ali, storija jednog života, što će ovih dana, bljesnuti u krešendu reflektora na Trgu Bosne i Hercegovine... kazuje da i teški realisti griješe.

A, sjećam se kako je započelo i kako je sve podsjećalo na još jedan uzaludni pokušaj da se dostignu zvijezde.

Nije Merlinka!
Vrtio sam se tih osamdesetih oko prvog privatnog tonskog studija u BiH. Maleni zvučno izolirani prostor poznatog glazbenika Brane Likića, smješten u jednom dijelu Doma mladih na Skenderiji, odigraće povijesnu ulogu u razvoju one već legendarne Sarajevske škole pop i rock muzike. Na vrata tog zamršenog kolopleta raznih kablova, tanjih i debljih žica, mikrofona i mora šarenih dugmadi, sa strahom su kucali oni što su smogli snage, a bome i love, da načine početne korake na putu do ploče.

U dugačkom redu tih lovaca na prve uspjehe, aplauze, čudno mi je zazvučalo jedno ime. Merlin! Naravno, kao i svaki muškarac, odmah sam pomislio na neodoljivu, vječnu Merlin Monro.

Ma, nije Merlinka, nego Merlin! Onaj čarobnjak s dugom bijelom bradom, čudesnim ogrtačem i štapićem što sve želje ispunjava. Objašnjavao mi je, uz smijeh, Brano.
Jednog dana sam i susreo te što im je Merlin važniji od Merlinke. Predvodio ih je mršavi, sitni momak, od kojeg je, činilo mi se i gitara bila teža. Ovima i može samo čarobnjak pomoći, mislio sam sve dok ih nisam čuo na prvim snimanjima. Iz tog malog s gitarom izbijalo je toliko energije, snage, emocija da su i kazaljke na onim uređajima za višekanalno bilježenje zvuka poludjele od uzbuđenja.

Poslije sam ih slušao još nekoliko puta. I uvijek mi je maestro Likić kazivao da mu se čini da mali s gitarom po cijelu noć vježba prije nego što stigne u studio. Pitao se koliko će još moći tako?

I onda je otkrio tajnu. Mali s gitarom je po cijele noći, umjesto sa žicama, vježbao s metalnim odlivcima u noćnoj, trećoj smjeni nekog od pogona vogošćanskog preduzeća Pretis. Ravno s udarničkog rada u teškoj industriji stizao je mrtav umoran u tonski studio. Nije se žalio, nije se predavao. Posljednjim atomima snage osvajao je milimetar po milimetar dugo sanjanog puta ka muzičkim zvijezdama.

Edin Dervišhalidović, koji će poslije postati, ne samo reagionalni poznati Dino Merlin, imao je tih najtežih i presudnih godina života i dosta muke s jednim od poslovođa u toj trećoj smjeni. Postavljao je drug rukovodilac razne prepreke ne bi li spriječio mladog pjevača u stvaranju premijerne ploče. Zato mi je i danas žao što nisam mogao vidjeti taj trenutak kada Dino, posljednjeg dana udruženog rada, furiozno ulijeće u svoj pogon i demonstrativno, zajedno s radnom knjižicom, baca prvu longplejku pred noge zločestog poslovođe.

Od tog trenutka, od prvog albuma simboličnog imena "Vremena su kokuzna", za čiju su realizaciju skupljali ondašnje dinare prodajući i svoju skromnu garderobu, mladić s Alifakovca, grabio je samo stopama od sedam milja ka uspjehu.

Uspijevao se s grupom Merlin održati u vremenima koja su bila u znaku velikih imena kao što su Indexi, Bijelo Dugme, Ambasadori, Kod, Teška Industrija.

Poslije je došao i album "Teško meni sa tobom", prodan u nevjerovatnom tiražu od 300 hiljada primjeraka. Naravno, tanani mladić, u čije su muzičke kvalitete mnogi još sumnjali, polagano je izlazio na svjetlo javnosti.
Novinarski sam ga i ja obradio. Napravio sam o njemu i grupi feljton od četiri nastavka u nekadašnjem AS-u, najtiražnijem listu bivše Jugoslavije. Edin Dervišhalidović je tada prvi put javno otkrio i da je veliki vjernik i da svakodnevno upražnjava sve dužnosti sljedbenika islama. Tada sam doznao i tajnu njegovog jedinstvenog glasa i stila pjevanja. Iskazivao se ranije kao mujezin na baščaršijskim džamijama.

U to vrijeme nije baš bilo uobičajeno javno se hvaliti da si vjernik. Kao što mnogima nije bilo lako reći da je ponekada težak čovjek, čangrizav, osvetoljubiv.
Nagle promjene njegovog ponašanja, karaktera osjetili su mnogi.

Ja sam ga branio sve dok i sam nisam to osjetio u prvim ratnim mjesecima 1992. godine. Tada sam, odlukom Skupštine grada Sarajeva, zajedno s Kemalom Bisićem, bio određen da osnujem i rukovodim Estradnom četom Armije BiH.

"Ugodan" susret
Dragi Kemo, koji je poginuo od neprijateljske granate u ljeto te godine, najbolje je poznavao mane i vrline Dine Merlina. Bio je njegov estradni menadžer u posljednjim godinama velike zemlje po kojoj je još jedna sarajevska grupa pokazivala da ima nešto jedinstveno u gradu pod Trebevićem.

Kao komandant Estradne čete, u saradnji s Kemalom Bisićem, odlučio sam da Dino Merlin bude vođa Odjeljenja pop i rock muzičara, dok je narodnjacima komandovao Nazif Gljiva.

Za dramske i likovne umjetnike, kao i za one koji će se brinuti o kulturnom blagu, zadužen je bio Josip Pejaković.

I već prvih dana imao sam "ugodan" susret d Dinom.
Čuo sam, Pavle, da si otjerao mog predsjednika? – oštro mi se i nenadano obratio, dok sam očekivao izvještaj o planu djelovanja njegove grupe.
Kojeg predsjednika? – zbunjeno uzvraćam.
Mog, jednog, jedinog – nastavio je oštro.

Rastali smo se bez objašnjenja, ne shvatajući na koga on to misli. Tek poslije sam doznao da mu je neko ispričao kako sam u onoj noći narodnog protesta na početku rata, zabranio Aliji Izetbegoviću da se obrati očajnim ljudima u prostorima Skupštine BiH.

Naravno, taj neko zaboravio je reći Dini da je bilo suprotno i da sam uspio, uz brojna protivljenja, vratiti njegovog predsjednika na binu, pred mikrofon i zbog toga ostao bez radnog mjesta dopisnika tjednih izdanja kuće Vjesnik iz Sarajeva.

Balkanska veličina
U tom vremenu kada me je Dino optužio zbog ondašnjeg našeg predsjednika kojeg je on svojatao, bilo je to mnogo teže i opasnije nego javno priznati da si vjernik sedamdesetih.

Naravno, poslije je bilo još dosta ovakvih karakternih odraza jedne persone, koju je sve više trebalo odvajati od njenog sveukupnog umjetničkog stvaralaštva i iskazivanja.

Jer, mislili mi ovo ili ono o Dini Merlinu, jedno je sigurno teškim i upornim radom jedan mali čovjek sa strmina Alifakovca postao je balkanska veličina. Možete ga voljeti ili ne voljeti, ali samo rijetki mogu ispuniti svoj san, pa onako ponosno sjediti u velikom holu Vijećnice i važno govoriti što će sve biti u novogodišnoj noći na najljepšem trgu Bosne i Hercegovine. Vjerovatno se u tim trenucima prisjećao i onih davnih godina kada je kao siromašni dječak sa oduševljenjem i strahom gledao na svjetla Sarajeva i blještavilo Vijećnice u kojoj je sada bio vladar kojem se svi klanjaju.

Pavle PAVLOVIĆ
2016-12-31  

Komentari na price
Komentari: Pošalji komentar
-



 
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg

Pošalji priču

Stare i nove priče:
Pavle PAVLOVIĆ
Lejlandi i vašingtonci
Pavle Pavlović
Štrausovi Momo i Uzeir
Josip Kabiljo
Ćiro i muha
Pavle PAVLOVIĆ
Žičara i ćetenija
Pavle PAVLOVIĆ
Komšinicin gicko
Pavle Pavlović
Kad Bosanac noge moči
Pavle Pavlović
Kad burgija buši
Pavle PAVLOVIĆ
Den Haag žurnalista
Cico Kabiljo
Beskućnik



© vilsonovo.net - Design by "Biser" webtim 2008