www.vilsonovo.net
Naslovna Pisma Foto-album Gdje su Stare i nove priče Adresar Naš rječnik Urednik
Untitled Document
Zimski raspust
Propadoh na polugodištu.
Iz likovnog!
Kaže Zeko:

- Ove radove imaš. Znači, 2,3, 4 ili 5.
Ovih 5 radova nemaš, to su ti nule.
Zbir ocjena, podijeljeno sa brojem radova, to ti je 1,95. To nije dvica, jelde?

Fakat, račun je u redu. Uh, jebote. Nema ni konjice ni čarobnog štapića. Slušam ga napeto.

- Nego, da se dogovorimo:
Za zimski raspust imaš vremena, jelde? Naslikaj ovih pet radova, pa ćemo ih ocijenit', može?
Pa onda neće bit' nule!

Jasno! Važi. Biće kako nastavnik likovnog kaže. Nema veze što ga zovu Zeko. On sam reče da je ljetos imao lakšu operaciju u Vojnoj bolnici i tom prilikom dobio masivnu transfuziju vojničke krvi. Dobio je potpuno novu i to vojničku krv. S njim nema šale.
A čemu se ja imam nadat'? Tek sam započeo ići u peti osnovne. Osnovac koji će naravno poslušat' Zeku i donijeti mu sve radove poslije raspusta. Pa da idemo dalje, ispočetka.

Samo, kad ću naslikat' te radove kad idem u svoj rodni kraj, a tamo ima tako puno mjesta koja moram ponovo vidjet'?
Tako puno uspomena koje trebam posjetit'.
Toliko rođaka s kojima se moram pomjerit'.
Toliko stabala na koja se moram popet'.
Toliko teta koje žele čuti moju priču o životu u velikom gradu. I koje žele da probam njihove božićne kolače.
Nešto od toga je tamo preko rampe i preko novog mosta na Bosni.
Uh, kad sam to obavio, ostaje mi još ovaj dio čaršije. S ove strane mosta i rampe. Od crkve pa sve do Podubravlja i moje rodne kuće.
Pradjed Georg Schiffner bio je škriban a to mu dođe nešto kao ćato, kod austrougarskih šumskih gazda. Pismen čovjek koji obračunava koliko su šumski radnici usjekli, obradili i izvezli šume na "rižu"u velikom šumskom gazdinstvu.
Dok pred 1. svjetski rat nije došao u moje rodne Zavidoviće, Georg je negdje u Gorskom Kotaru bio kirijaš skupa sa svojim ocem Georgom.
Kad je u neka doba šumska pruga preko njihovog mjesta Ravna Gora ukinuta, pradjed je shvatio da je kirijašenje tamo gotova priča. Prihvatio je posao šumskog ćate kod Gregersona, rasprodao svoje i imanje svoje žene Apolonije i doselio u Bosnu. Pravi pionir. Za sebe, ženu i djecu kupio je kuću i zemlju. Sve je, naravno, uknjižio na sebe. On je, uostalom, jedini bio pismen. Njegovu kuću u Podubravlju, naslijedio je njegov najstariji sin, moj dido Juro Šifner. Ili: Georg Schiffner, kako bi rekle Švabe, Boga mu poljubim!
Šifnerova kuća bila je najljepša u Podubravlju. Krasila ju je prostrana veranda obrasla vinovom lozom. Ispod verande plavi i bijeli jorgovan. Ispod njega, u bašti, naravno - žuti i crveni tulipani.
Sad je već kasna jesen. Nema veselih boja. Čeka se samo da zapada snijeg pa da započnu zimske radosti. Do tad, tmurno i studeno.
E pa idem gore do tete Paule. Teta Paula je bila moja najdraža rodica. Snaha mamine tete Tone i nevjesta njenog sina Albina.
Kao mali, s njom sam bio u zavadi jer se je iznenadila kad je vidjela da se ja igram sa nožem. U šali me je upitala:

- A šta se to ti, mali, igraš sa nožem?

Strašna uvreda! Čuj "mali". Pa meni će uskoro biti već tri godine!
Teta Tona je bila moja babica.
Teta Paula me je jedne slične jeseni par godina prije izvukla iz rupe ispod njenog svinjca. Previše sam se približio vodi gledajući žabe i pljusnuo u govnjavu vodu. Paula me je okupala i presvukla.
Kasnije, Rudi i Albin, njeni sinovi, napravili su burazu i meni sanke i skije sa savijenim vrhovima. Kao i svim drugim rođacima i samim sebi. Oni su jednostavno majstori za sve. Eno i sad nešto majstorišu u radionici.
Jedva ulazim u prenatrpanu radionicu. Uz vrata stoji, na zemljanom podu, kotao pun lukšije, vode pune pepela i sapunice. Paula je sigurno već oprala veš. Sad moji majstori treba da izblanjaju bukove daske od kojih hoće da naprave skije, a onda će ih skuhat' u lukšiji i par dana ostavit' da im se vrhovi savijaju. Kako? Ne pitaj, to znaju oni. Osim toga, baš i ne vole previše pitanja.

- Ooo, evo Sarme! Ajde, Sarma, nemoj da nam mačka utekne! Reci bolan koju, šta s' se razgalamio. Ajd', upadaj, ako možeš! Malo nam je potijesno danas. Dovukli smo i tu lukšiju. Trebaće nam kasnije. A Napolju je zima, pa smo je unijeli. Ajde, smjesti se. Ovo će ti bit' zanimljivo, napravili smo pravu kuburu! Još samo da joj završimo držalju oliti kundak. Još malo kuhane gume, traka pravog flastera i gotovo. Pištolj mali pa neće da pali. Kad opali, po dvojicu svali!

Rudi priča više nego Albin. To je u redu, on je stariji. Izučio je bravarski zanat i već radi u alatnici velike tornice. To što me zezaju da sam "Sarma", ne pogađa me strašno. Larma, Galama, Sarma...pa to je dobro. Jelo koje svi volimo. Uostalom, ne misle mi ništa loše. Dok oni dovršavaju kundak svoje kubure, ja znatiželjno razgledam po radionici. Nema šta nema! Kliješta, čekića, šrafcigera, turpija, rašpi, pila, blanja, bruseva, bušIlica za drvo i za metal. Raznih boja, ljepila i maziva. A sve skupa miriše baš kao prava radionica. Sviđa mi se!
A pazi ovo - pod je zemljani. Uzmem jednu ćakiju sa stola i stručno je zafrljacim. Ona se zabije u pod. Iščupam je iz tvrde zemlje i obrišem pucvolom. Usput nacrtam malu metu. Dok se rođaci bave kuburom, ja pokušavam zabit' u metu. Dva od deset pokušaja. Srednja žalost!
Odjednom osjetim grub dodir hladnog čelika na leđima.

- Ruke gore!

Dok se lagano okrećem, Rudi nastavlja svoju ulogu prepredenog gusara.

- predaj oružje i isprazni džepove! Brzo, stranče. Nemoj da na tebi isprobam novu kuburu!

Nemam kud. Poznat mi je rođak koji se sigurno u šali prijeteći mršti na mene ali poznata mi je i garava kubura u njegovim rukama. Jedino mi nije poznato jesu li je napunili. Više mi nije poznato ni da li se moj rođo uopšte šali!
Dok prekopavam džepove, lagano se povlačim pred garavom, prijetećom kuburom.

- Uuups...zakomadam rukama i pljusnem naguzičke u onaj kazan sa lukšijom. Fljus! I on mi se meščini primakao s leđa.

E, sad si pravi davljenik, žrtva nemilosrdnih pirata.
Nekako se iskobeljam iz kazana sa lukšijom i zbrišem napolje.
Dok se lagano cijedim uz prigušeni kikot rođaka, vidim kako se kućna vrata otvaraju i ukazuje se Paula.
Na njenom licu nema iznenađenja. Sve joj je jasno.

- Ulazi ovamo i skidaj se!

Izujem i skinem svu tu mokru odjeću i obuću i stanem u lavor. Dok me Paula poljeva vodom iz bokala, umivam se i trljam prozeblo tijelo. Brišem se velikim peškirom, oblačim veš i pidžamu i brzo se uvlačim pod perinu u spavaćoj sobi. Dok mi pruža šolju mirisnog čaja od anisa, Paula me zabrinuto gleda:

- nemoj mi se prehladit', Tončo! Propade ti raspust a evo sprema se snijeg!

Dok se grijem pod perinom i ozirem po polutamnoj sobi, skontam da sam u postelji gdje je spavala teta - Tona. Moja primalja koja me je prva okupala. Paula me je još dvaput okupala i presvukla. Tako sam sad postao i njihov, Petrov. Ili zarobljenik pirata Petróva!
Dok se grijem pod toplom perinom i vrtim ove misli po glavi, čujem da je došla baka po mene. Pa da, vrijeme je da se večera. Oblačim hlače i jaknu preko pidžame, kapa i čizme me čekaju u hodniku. Skupa s bakom prolazim baštenskim puteljkom do verande. U kuhinji se skinem u pidžamu i brzo zavučem pod jorgan.

- Hvala, bako. Ne mogu sad ništa jest'. Možda kasnije, ne znam. Izgleda da me hvata temperatura.

Izmjerim. Termometar pokazuje groznicu. Pa, da! Stvarno me drma! Čvrsto prigrlim jorgan i brzo zaspem.

Probudim se oko devet. Sve je bijelo. Snijeg je padao svu noć i sad ga već ima oko trideset centi.
Neka, meni ne treba.
Baka je kuhala puru pa smažem punu šerpu sa bijelom kafom.
Iz druge sobe donesem još jedan jastuk i namjestim se na otomanu tako da vidim baku za šporetom na jednoj strani, a ulazna vrata i verandu na drugoj. Na stolicu s desne strane poslažem tempere, vodene boje, kistove i čašu sa vodom.
Mapa i akvarel blok su mi na krilu.
Inspiracije neće falit'.
Sad sam vezan za ovaj otoman ili otomanski krevet sve dok temperaturu ne svedem u normalu.
Baka mi je eno skuhala čaj od metvice i anisa.
Zagrabila je punu kašiku šumskog meda od rođaka Ivice.
Donijela mi je sve to na tacni, pa sad evo miješam.
Baš dobro miriše!
Uhvati me nezadrživ smijeh kad se sjetih ove epizode:
Stara je zatražila da joj buraz nacrta voz.
Malo kasnije pogleda - na papiru našvrljan dim i para lokomotive.

- Pa gdje nam je voz, milo?

- Pa, otiš'o.


MML, 18.10.2016

Antun Larma
2016-11-19  

Komentari na price
Komentari: Pošalji komentar
2016-11-23 - Divna
Zadaca
Super prica, a mene kraj podsjeti na jedan dogadaj iz osnovne.
Imali smo pismeni za domacu zadacu na temu hrabrost.
Sutradan nastavnik prolazi pored redova klupa, mi u iscekivanju koga ce prozvati da procita svoj rada, kad ono se prolomi urlik nastavnika, a gdje ti je zadaca. Cujemo odgovor naseg druga "zar nije hrabrost doci bez zadace".
Napisao samo naslov Hrabrost


 
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg

Pošalji priču

Stare i nove priče:
Pavle PAVLOVIĆ
Komšinicin gicko
Pavle Pavlović
Kad Bosanac noge moči
Pavle Pavlović
Kad burgija buši
Pavle PAVLOVIĆ
Den Haag žurnalista
Cico Kabiljo
Beskućnik
Pavle PAVLOVIĆ
Raja bez raje
Pavle PAVLOVIĆ
Redukcija ćevapa
Pavle Pavlović
Rođendan sa Indexima
Pavle PAVLOVIĆ
Oštra nula



© vilsonovo.net - Design by "Biser" webtim 2008