Japanske jabuke
Ima tome tridesetak godina kada smo bili kokuzi manje nego što ćemo sada biti, a i slobodni manje nego što ćemo uskoro biti. Jedva smo čekali kada će ljeto i kada će naše japanske jabuke. To je neka čudna vrsta jabučica, koje dok jedeš kao da osjećaš sokove Dalekog istoka, ali kad ih smažeš onda satima možeš samo da šoškaš. Stisnu se usne, a onda te stisne majčina ili babina ruka po dupetu. Uz ono obavezno ne jedite jabuke, biće proliva.
Ovih dana ponovo sam tu oko Botaničke bašte Zemaljskog muzeja, kod moje raje sa Vrbanje, ili tačnije Mjesne zajednice “Marijin Dvor II”. Nekoliko granata doletjelo je s druge strane Miljacke, ali srećom, ne pogodiše krošnju Japanske jabuke. Oko tog stabla kao i desetine drugih što su ih stručnjaci sadili da bi ispitivali koliko je bosanska, sarajevska zemlja, prikladna za biljke iz raznih dijelova svijeta. Više nema klinaca nego sve neki momci sa puškama, pištoljima, bombama. U tim momcima, teško mi je nazrijeti raju iz djetinjstva kada je Haso prvi dobio radio s onim magičnim zelenim okom u koji smo više gledali nego što smo ga slušali. Mogu sam sebe da štipam, da se udaram, ali nikako da povjerujem da sve ovo nije ružan san, ružniji i od onog kad se u krevetu znojiš jer te napada čopor vukova. Tu srećom, ima buđenje, a iz ovog nema. I gledam. S jedne strane Keko. Bio je najbolji u ribi na ovom dijelu rijeke. Blizu je onaj slap pod kojim su se mrijestili kljenovi što ih je Keko golim rukama hvatao, u njegovim vazda velikim šakama sada snajper. Oči nikako da mu skrenu dolje u mutnu rijeku, gdje smo svi odreda od ove raje naučili plivati. Ja prvo paski, ili pasji, a Keko leđno. Koji metar dalje od njega Narcis. Prvi je od raje krenuo s motorima. Imao je davno jednog, čini mi se iz Hitlerovog vakta, “Arijela”. Joj jest grmio, ali je brisao kao zuca. Poslije je postao lovac, kažu gotovo najbolji. Sada je na ovoj prvoj borbenoj liniji preko puta Grbavice, lovi neke koje nikad nismo ni vidjeli, ni čuli.
A, grbavička raja nam je bila prvi komšiluk. Njihove bašte bile su raj za pljačku voća. Posebno one oko benziske punpe na Vrbanji. Bila je i ta kuća što smo je zvali “Kod Amerikanca”. Iz nje su petog aprila, oni s čarapama na glavama, pucali na lijepu Suadu Dilberović. Eh, kad bi Suada znala kako su dobre kruške bile u tom vrtu. Kojih stotinu metara niže, gdje su sada neke picerije i barikade groznih bradonja, bio je šljivik. Cijelo ljeto u ovom dijelu Sarajeva nisi morao ići na pijacu. Svakog novog dana dozrijevalo je neko drugo voće. Dozrijevalo je i prijateljstvo s grbavičkom rajom. Šta im sada bi?
I ti moji jarani marindvorski kažu Vrbanja neće pasti. Srce mi puno zbog njih, njihove hrabrosti i japanskih jabuka koje ćemo ponovo kao nekada siromašni klinci slasno gristi. Svaki ugriz biće sretni povratak u djetinjstvo, pa makar poslije toga kao već matori ljudi satima šuškali zbog usana što postaju stisnute, ali i nasmijane. Jer, Marijin dvor će ponovo biti centar grada koji se nikada neće dati.
Pavle Pavlović
H. Pašović: Kao i većina novinara profesionalaca i Pavle Pavlović nije čuvao svoje tekstove pa tako ni tekst koji je objavio u listu „Zemlja“ koji je sredinom 1992. godine izlazio u opkoljenom Sarajevu a kojeg je uredio prof. Predrag Finci. Angažovanjem Narcisa Juge nedavno je primjerak tog lista pronađen u Sarajevu. Zamolio sam Pavla da napiše par rijeći o tome kako i kada je nastao ovaj tekst:
“Tog dana strašno je pucalo. Znam da je park kod bivše Jugobanke bio pun behara, mirisa nadolazećeg ljeta koji se miješao sa nikada zaboravljenim vonjem baruta. Na putu prema kući, kanonada smrtonosnih granata zaustavila me u Ulici Danijela Ozme. Sjurio sam se u neki podrum. Bilo je mračno, vlažno i puno prestrašenih ljudi, kao što sam bio i ja. Neko kresnu šibicu i tada prepoznah dosta poznatih lica oko mene. Bio je tu i prof. Predrag Finci sa suprugom Damjanom. Raja su pričala o svemu i svačemu, samo ne o onome što nas je satjeralo u ovu memljivu tminu nekog podruma. Kada su granate postale rijedje, usudili smo se da otrčimo do obližnje kafane "San", koja je bila idealno skrovište. U centru grada, dvadesetak metara od Predsjedništva BiH, a dovoljno duboko u podrumu da ti piće, ako ga ima, ne zadrhti u ruci dok projektili zlokobno fijuću i zarivaju se uz zemljotresni tutanj u najpoznatiju sarajevsku ratnu zgradu koja im je prkosila i koju je mrski austrougarski okupator i te kako masivno napravio. Pomislih da nije bili Cara Franje ne bi bilo ni našeg Predsjedništva... Uz čašicu, dvije krenu ideja prof. Fincija o jednom časopisu za kulturu, kojim bi se prkosilo brdjanima što nas opkoliše. Zamoliše me da i ja nešto doprinesem i dadoše mi rok od dva dana. Ja uzvratih da me pričekaju tu, uz šank, jer odmah se vračam. U trenutku mi je sinula ideja koju obradjujem u ovom tekstu. Mislim da nikada ništa brže nisam napisao (neko će reći i vidi se!?). Za sve mi je trebalo 15 minuta. Zavukao sam se u neki obližnji podrum, sjeo uz prozor i penkalom šarao po papiru kojeg sam imao u džepu. I naslov Japanske jabuke došao je sam od sebe...Poslije sam često razmišaljao o tom neobjašnjivom fenomenu inspiracije. Sjećam se da mi je dobri prijatelj kompozitor Zdenko Runjić znao govoriti da je svog čuvenog Galeba, s kojim se Oliver Dragojević proslavio, skladao za pola sata. Muzika je sama navirala na divni tekst Vjerana Zupe...”
Pavle Pavlović
|
| 2008-02-14 |
|
Komentari na price
-
|
| |
 |
|
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg
Pošalji priču |
Stare i nove priče:
|
