www.vilsonovo.net
Naslovna Pisma Foto-album Gdje su Stare i nove priče Adresar Naš rječnik Urednik
Untitled Document
Draga Monika


Prvo su me upoznali s nekom hladnom, nezgrapnom Stadlericom. Mislim da se tako zvala. Totalno neprivlačnom Švabicom. Zatim je došla Biserica. Bila je modernija, s tanjom linijom, ali ni ona nije bila ta.
Kada se pojavila Monika, već, na prvi pogled oborila me s nogu. Prilazio sam joj s uzbuđenjem, drhtavih prstiju. Po lupanju srca znao sam da je to ljubav koju sam dugo čekao. Eh, da nije bilo rata nikada se ne bi rastali. Starost bi dočekali u strasnom zagrljaju, kakvim smo proživjeli sve one prohujale godine, decenije.
I kada sam pomislio da sam je zauvijek izgubio pojavila se kao u najljepšim snovima, filmovima koji slave vječnu ljubav. Isto onako privlačna, nježna, bijela. Prsti su sami poletjeli da je ponovo osjete i tako slave neprolaznu povezanost što najbolje odnosi u vremena prošla kada smo mislili da smo jači od sudbine.
Zato sam do neba zahvalan nekim dobrim ljudima, što su je za mene, sve do minulog ljeta, čuvali, mazili, pazili.
Jer, imao sam ih bezbroj. Tanjih i debljih. U raznim kolorima i nijansama. Uzalud pokušavajući, neprestanim nježnim dodirima, osjetiti ono uzbuđenje kao sa Monikom. Ali to nije bilo to. Jedino je Monika Monika! Sve drugo je samo na momente bila lažna romantika.
... Opet smo u srećnom zagrljaju i po ko zna koji put možemo, kao nekada, otploviti u trenutke kada smo zajedničkim uspaljenim emocijama punili svoje i nečije živote.
Sjećaš se, Monika, kako su nas sedamdesetih proganjali zbog onih javnih pričanja o tajnom nicanju veleljepne građevine na sarajevskim Bjelavama. Usudili smo se zajedno premijerno obnarodovati da se na jednom od visova iznad Šehera gradi luksuzna kula prvom čovjeku ondašnje radničke partije. Potom smo pravili neki intervju s jednim iz ondašnje savezne prijestolnice. Zvao se Vuk i vučije je iskreno napadao crvenog buržuja koji je trebao biti gazda tog zamka srama. Tek poslije smo shvatili da su to bile predigre kojima se iz jednog belog grada krenulo na prve ljude republike u kojoj smo zagrljeni živjeli. Zbog toga ni danas nisam siguran da li smo i mi bili krivi što se crveni baron nije usudio useliti u kraljevske odaje, koje je raja poslije nazvala libijskom ambasadom.
A, sjećaš li se, Monika, kako su nas, zajedno s kolegom Mensurom Osmovićem, proganjali što smo, opet, prvi objavljivali da se u mramornom zdanju Skupštine što je rasla na Marijin Dvoru razbacuje stotinama milijardi ondašnjih dinara na opremanje prostora, kao da će u njima boraviti najbogatiji carevi. Sjeti se koliko su plaćali samo jedan kvadratni metar sagova, ćilima, što su ih specijalno za to zdanje tkali.
Ili, vjerujem da nisi zaboravila, Monika, kada smo s išli tragovima onih što su u crnim košuljama i s naoštrenim noževima upali tih sedamdesetih godina oko Bugojna. Poslije smo pravili razne feljtone u kojima nam je pomogao i veliki hrvatski književnik Ivo Štivičić. Jedan od najboljih scenarista što su ga televizije Jugoslavije imale. Srećom, Monika, da nisi bila sa mnom ratnih devedesetih u Zagrebu, kada mi je jedan kolega u lokalu punom HOS-ovaca dovikivao kako smo najbolje pisali o tim, po njemu, herojima što su ih bez suda, kao na Blajburgu, likvidirali neki novi partizani u liku pripadnika ondašnje Opšte narodne odbrane. Jedva sam umakao očima što su me s mržnjom streljale.
Onda, osamdesetih prvi smo pisali o onom čuvenom „Crk'o Maršal“ što je uzvikivao vokalni solista jedne sarajevske grupe na koncertu u Rijeci. Ponovio je to nekoliko puta, iako,u svojoj opremi nisu imali pojačalo takve marke, ili imena. Tek dvadesetak godina poslije shvatićemo da to nije bilo slučajno. Čim je u Sarajevu zapucalo bivši pjevač te skupine pokazao je svoje pravo lice.
Zajedno smo prvi pisali i o potjerama za Junuzom Kečo, što ga je Abdulah Sidran, majstorski oživio u onom Kenovićevom filmu, pod naslovom, “Kuduz“. Sjećaš se, draga Monika, i feljtona kojim smo tada pratili snimanje filma. Posjetili smo i Keču, koji je robijao u Foči. Dok se mjesecima, nakon ubistva nevjerne žene, skrivao i bježao od potjera predpostavljali smo da je snažan, opasni, krupni muškarac. U fočanskom zatvoru doveli su nam, gotovo, čovječuljka.
Nerado je govorio pred kamerama. Odbijao je i mikrofon koji sam mu neprestano poturao. Skontao sam ga kako ga pridobiti da nam ispriča cijelu istinu. Doznao sam da je zavolio kćerku žene kojoj je presudio kao svoje najrođenije dijete. Zato sam ga pitao što bi najviše želio. Odgovorio je u dahu – da mi je vidjeti još jednom malu. Doveli smo je kao iznenađenje, stajala je već pripremljena s druga strane vrata. Tada smo je pozvali. Zastao je kao kobra u letu. Uzdrhtao, žile na vratu zategle su se kao konopci! I onda riknuo kao ranjeni lav. Umjesto da zagrli djevojčicu i tako obilježi dugo sanjani susret počeo je rušiti sve oko sebe. Stolice, stolovi letjeli su nam oko glava. Stražari su s krajnjim naporom uspjeli spasiti djevojčicu ukočenu od straha. Tog trenutka kao da sam vidio i onu scenu kada pun ljubomore i lud od mržnje presuđuje ženi koju je volio najviše na svijetu. Od čovječuljka postao je div ubica!
A, sjećaš lise, draga Monika, kada smo u posljednjoj slobodnoj noći pred one prve sarajevske ratne barikade zajedno bili na Trebeviću. U onom restoranu Vidikovac s kojeg je pucao nezaboravni pogled na panoramu grada poznatog iz filma Valter. Okupile se najpoznatije glave kotline pod nama i šire u velikom izboru najboljeg ugostiteljskog objekta cijele ondašnje Juge. Zaglavili smo do sitnih sati zaneseni maliganima i pjesmom, ne pomišljajući ni najmanjom ćelijom ovoga što nam je u glavi da će za koju uru sve biti samo iluzija da smo živjeli u miru i slozi. Bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti, koji se neće dijeliti po nacionalnim stadima i torovima.
Čim smo sišli sa planine mladosti gradske magistrale, najveće raskrsnice su zaprijećene. Iza barikada su se pojavili neki, mislili smo, nepoznati ljudi sa fantomkama i kalašnjikovima. Poslije smo doznali da su nas pustili da se spustimo s visova, iako su bili svuda oko nas u šumama, samo zato što su se s nama družile i veselile neke buduće vojvode i zlikovci.
...E, moja, draga Monika. Znam da mi zamjeraš što sam te naglo ostavio jedne zimske večeri 1993. godine. Nismo mogli zajedno preko butmirske piste. Ne bih mogao preživjeti da sam vidio kako mi te otimaju. Sve ove godine, dok te ponovo ne grlim, pratila me tuga i nada da ću te ipak jednom sresti, dodirnuti.
I evo te sada tu na mom stolu. Stotinu puta ljepša od ovih lap topa s najvećim memorijama. Tipkanje po njihovim tastaturama je digitalno hladno. Nema šuma, nemam odjeka udarca metalnog slova po valjaku i šuštanja papira dok povlačim ručicu za slijedeći novi red.
Mogu mene ovi neki novi urednici sada tjerati da sve radim u wordu i tom i tom dokumentu. Mogu moji tekstovi do njiih stizati u trenu, sa slovima manjim ili većim. Kosim ili pravim.
Ali, to nije kao sa mojom Monikom. Draga moja samo da ti još novu pisaću vrpcu nabavim. Kažu nema ih više, kao ni filmova za stare foto-aparate. Otišao ovaj svijet ihihi naprijed u tehničkom razvoju.
A, ti znaš, draga Monika, da onaj ko se previše razvija obično se prvi i razbija.
Ma, ne dam ja tebe!


Pavle PAVLOVIĆ
2016-11-17  

Komentari na price
Komentari: Pošalji komentar
-



 
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg

Pošalji priču

Stare i nove priče:
Pavle PAVLOVIĆ
Lejlandi i vašingtonci
Pavle Pavlović
Štrausovi Momo i Uzeir
Josip Kabiljo
Ćiro i muha
Pavle PAVLOVIĆ
Žičara i ćetenija
Pavle PAVLOVIĆ
Komšinicin gicko
Pavle Pavlović
Kad Bosanac noge moči
Pavle Pavlović
Kad burgija buši
Pavle PAVLOVIĆ
Den Haag žurnalista
Cico Kabiljo
Beskućnik



© vilsonovo.net - Design by "Biser" webtim 2008