www.vilsonovo.net
Naslovna Pisma Foto-album Gdje su Stare i nove priče Adresar Naš rječnik Urednik
Untitled Document
Ramljak Bošnjak u Vukanovićima
Ujko Viktor imao je svoju prvu službu kao župnik na Karauli. Ja tamo nikad nisam bio, ali evo pruža mi se prilika da provedem svoj zimski raspust u Vukanovićima iznad Kaknja, Kraljeve Sutjeske i starog tvrdog grada Bobovca.
Župnik Ivan Bošnjak u stvari treba domaćicu. Baka je prihvatila župnikov prijedlog da provede zimu u tim Vukanovićima.
Ja sam tu privaga oliti cubok. Dodatak uz glavni pazar. Nešto kao lijevo smetalo. Uostalom, ja ću biti gore samo za raspust.
Baka je već tamo gore. Mene će Ivo povest' sutra ujutro. Danas je obavljao nekog svog posla u Sarajevu.
Odem na spavanje nešto ranije nego inače. Odmah poslije TV-dnevnika.
Uostalom, večeras je n'akav dosadni politički mozaik iz zagrebačkog JRT sudija, ne?
Utorkom je najtanja crno-bijela večernja teve šema.
Kako li ću se ja zimus provest' u tim Vukanovićima? Ima li tamo TV? Ima li uopšte struje? Ima li vukova?
Polako, dečko. Još nisi upoznao ni župnika Bošnjaka, a ti već ode na vukove.
Dosta više te putne groznice! Sova!

Budim se oko sedam. Moj ruksak je već spakovan. Ja sam odmoran i napet.
Župnik dolazi po mene i da se upita sa mamom. Vozdra kućo, vidimo se poslije mog zimovanja. Vraćam se kao Vukanjac!
Mislim, barem napola kao Vukanjac. A kakvi su to oni, Vukanjci?
Polako, skontaćeš.
Župnik Bošnjak se garant dobro nosi sa svim izazovima, pa i sa svojim župljanima. Sjedim kao njegov suvozač u prilično novoj VW bubi.
Dok ona štekće svojim 1,4 kompresorskim motorom, Ivo je vodi sigurnom rukom sve više naviše i po sve užim, zemljanim putevima.
Dolazimo do rječice, mislim da je Stavnja, gdje nas čeka komšija Vukanjac sa dva konja.
Ivo mu predaje auto, komšija mora u Kakanj. Mi uzjahujemo i krećemo uzbrdo.
Konjići kao da sami znaju put i žele što prije da nas dovedu u selo i dođu svojoj kući. Nema pauze ni odmora. Samo naprijed i uzbrdo! Ubrzo iz rijetkog šumarka izbijemo na čistinu. Gledam kako konjići na nozdrve ispuhuju male oblake pare u prohladni zimski zrak.
Dođosmo do prvih kuća i naši konjići donose nas do svoje štale.
Dolazi domaćica i mladić, očito sin domaćina koji nam je predao konje.
Dok se Ivo brani od njenih srdačnih nagovaranja da se "malo uvratimo", mladić uvodi konje u štalu, skida samare, daje im zobnice i briše ih po leđima i po sapima. Uživaju, vidi se. Stigli kući prije mraka. Odmarajte, zaslužili ste!
Ivo se pozdravi sa domaćinima i mi se zaputimo nizbrdo. Prema povelikoj dvospratnici sazidanoj od laganog, poroznog materijala koji se lagano obrađuje. Ne treba ništa ni malterit'. Sidra, kako li se zove.
Ma vidi mi bake!
Grlimo se i ljubimo. Dugo se nismo vidjeli.
- Ma, dobro je bilo na putu. Eto, nagutali smo se prašine na onim našim drumovima, ali smo zadnjih po' sata jahali k'o pravi kauboji.
Nego, kako si ti, bako? Jesi li se privikla?
- Sve je hvala Bogu u redu, Jedino me cijeli dan trga u rukama. Sigurno će večeras padat'...
- Sigurno će snijeg. Nek' sam se vala i ja izvuk'o iz onog teškog smoga!
- Ajde, ajde! Smjesti se, tamo ti je soba. Operi ruke i dođi za trpezu. Ja ću nam postavit' večeru.
Ubacim svoj ruksak u sobu. Brzo operem ruke i dođem za trpezu.
Eto i Bošnjaka. U ovim krajevima svijet kaže: pratar.
- Dođi dragi spasitelju, budi naš gost i blagoslovi ove darove koje si nam udijelio po svojoj milosti.
- Amen.
Prijatno i dobar tek. Prihvatimo se tople čorbe sa keljom, krompirom i suhovinom koja je sve zamirisala. Domaći kruh baš dobro ide uz to. Smažem dva tanjira.
Slijedi kompot od jabuka. E bako, svaka čast, baš sam bio gladan!
Dok baka sprema suđe, Ivo i ja smjestimo se pred ekran i prigrlimo zdjelu košpa koje je baka ispekla čekajući nas to popodne.
Sa ekrana uto stiže tužna vijest. Poginuo Žućko. Radivoj Korać. Vječna slava nek' ti je, legendo!
Kažu, biće padavina. Snijeg u planinama.
Ja ga već vidim kroz prozor. Veselo vije prava mećava. I dok se radujem da smo na vrijeme stigli kući, Ivo se samo zagonetno smješka. Pomislim kako on sigurno treba dvaput' dnevno brijanje, koliko mu je jaka crna brada!
- Kako stojiš sa drvima, bako? Ja ti mogu pomoć' da donesem par sepeta drva i da ih fino poslažemo uz taj šporet.
- Sve stignemo ujutro, milo. Ne brini ništa. Nek' ste mi vas dva stigli. Eto, gle, sad me više ništ' ne boliju ruke. Danas me je fest trgalo pred padanje. Na, evo ti još jedan jastuk za pod glavu, ak' ćeš gledat televiziju...
- Ma, gotov sam, bako. Idem u krpe. Zbogom i laku noć.
Stvarno me je savlad'o umor. Brzo se presvučem u pidžamu i zavučem pod jorgan. Eh, Žućko!

Budim se oko pola devet. Nigdje nisam zakasnio, pa raspust je!
Ipak, brzo se umijem, obučem i siđem u kuhinju. Baka prži domaće kobasice.
- hajde, zlato! Hoću ti spremit' kajganu? Imaš tu mladog sira i kajmaka.
Sjednem i počastim se k'o kralj...kobasice, kajgana, sir i kajmak, kiselo mlijeko i domaći kruh. Prva liga!
Sve je bijelo napolju. Pahulje sad već lagano lepršaju. K'o da ni one nigdje ne žure. Gore-dole, lijevo-desno, hoće-neće. Kleknem na kauč i prislonim glavu uz prozor dok gledam razigrane pahulje. Sjećam se kako smo ih kao klinci širom otvorenih usta pokušavali ulovit' jezikom. Pa ja sam još uvijek klinac, i to školski klinac na raspustu! Čim iziđem van, pokušaću ulovit' neku neopreznu, nestašnu pahulju jezikom.
- Bako, idem ti ja donijet' par sepeta drva, a?
Već je ona jutros rano "donesla" prije nego što je odložila vatru. Nego, ostavio mi je Ivo neku knjigu pa je mogu čitat' ako me zanima. Ha, on je o'šo skroz do na kraj sela. Imaju tamo nekog starog đeda pa će se sa njim pozabavit'. Daj Bože da danas stigne na ručak.
Brzo je zagrlim i poljubim.
- Pa skroz ćeš me razmazit'. Moram nekako zaradit' ručak, a?
- Ne brini, milo. Kad bude štogod zatrebalo, budem ti rekla. Zasad, sjedi tu i uživaj. Pa, na feriju si! Ovog' put' nemaš dugovanja prema školi? Bilo mi je tako žao kad si prije dvije godine kod mene ležao bolestan i crtao za svoje likovno. Moraš se uvijek fest i na vrijeme trudit'. Trsi se, milo!
'oću, bako. Trsiću se koliko god mogu.
Ovo polugodište prošao sam odličnim. Nema niko bolje ocjene nego ja iz jezikā, muzičkog i fizičkog. Najviše se i trudim u predmetima koji mi se sviđaju i koji mi dobro idu. Tu se i vrijedi trudit', a?
Onda joj ispričam sve novosti iz našeg komšiluka. Bar one koje su bile dovoljno dramatične da bi zadobile moju dječačku pažnju. Ništa posebno. Stvari jednostavno i sigurno idu svojim tokom.
A kako da popravim svoj sarajevski govor, da ne gutam samoglasnike u po' riječi? Pa, trsiću se i tu. Samo, to je tako zarazno, a?

Ivo se vratio tek pred večeru.
Đed kojeg posjećuje je izgleda na izmaku snaga. Život mu je pri kraju.
Obitelj ga dobro njeguje, ali sva duhovna briga koju je preuzeo njegov pratar Ivo, puno je teža.
Ne znam je li zbog toga smrknut u licu, ili je po sebi naoblačen.
Poslije večere poigramo utroje "Čovječe, ne ljuti se". Ismijemo se pred spavanje. Učini mi se da je Ivo odmjeren i suzdržan u svom ponašanju i reakcijama. Pogotovo u onom što pokazuje na licu. Ni govora o lošem raspoloženju ili nekom mračnjaštvu. Osim toga, ima tu "mrgud-facu" koju je stvarno teško potpuno izbrijat'. Bilo bi dobro da se malko pomiješamo? Eto, ja se još ne brijem a kad budem, i ako pustim bradu, biću u najboljem slučaju neki riđobradi. U poređenju s Ivom, sigurno rjetkobradi.
Ivo donese iz svoje sobe neki gramofon i hrpu ploča. Što long plej, što singl. Gramofon "Tosca" se brzo rasklapa i ima brzine 45 i 33,3. Super. Sad sam ja Ivanov muzički urednik. Kad nemam ništa dogovoreno ili planinano, u dnevnoj sobi ću imat' svoj muzički budžak. Hitovi su:
Ivo Tijardović, Dalmatinci Petra Traljića, Verdijev Rigoleto sa slavnim baritonom Vladimirom Ruždžakom i Gotovčev "Ero s onog' svijeta". Selekcija lokalne klasike bez imalo strane, bolje rečeno anglo-saksonske moderne muzike. Iako je već opasno zatrovan, izdržaće Mujo...
- A kako to, Ivane, da si ti Ramljak a k tome još i Bošnjak?
- Vidiš, taj kutak Bosne, moj zavičaj, zovemo Rama. Mi koji smo rođeni gore oko rijeke Rame. Zato se kaže da smo Ramljaci. Otkud našem plemenu prezime Bošnjak? Pa još davno, od Kulina Bana, dolaze tamo Talijani. Uglavnom sa karavanima. Nas lokalne žitelje još odavna nazivaju "Bosniacci", što je naravno povezano sa našom rijekom Bosnom. I, to je u redu! Bosna prima i Miljacku i Stavnju i Krivaju i Vrbas i Spreču. I opet ostaje Bosna.
Tako su i Ramljaci - Bosanci. Ili Bošnjaci. I to je u redu.
Gledam ga zamišljeno ispod oka. Meni je sve to malo zapetljano.
K'o da mi čita misli, Ivan nastavlja:
- Stvari samo izgledaju zapetljano kad ih ne poznajemo i razmišljamo skučeno. Nego, da ti dam malo uvoda u knjigu koju sam ti ostavio. "Pastirski bezdan". To je nedavno napisao jedan moj Ramljak. Mi smo kao dječaci skupa čuvali koze blizu tog bezdana.
Nitko od nas mladih pastira nije točno znao što je na dnu te jame. Pa to je bezdan. Nitko ne zna ni koliko je dubok.
Ali, postojale su razne legende. Koje su u našim dječjim glavicama dobijale pratnju uglavnom teških, krvavih slika.
Možda su stvarno nekad davno, neki zli ljudi iz nekog tamo njihovog sela poubijali neke ljude iz našeg sela.
Ili su neki zli ljudi iz našeg sela poubijali neke ljude i žene iz njihovog sela. Pa ih bacili u bezdan.
Ili su dvoje mladih čija je ljubav bila zabranjena, jer je on iz našeg a ona iz njihovog sela, ili obratno, zajedno skočili u bezdan.
Ili...ne znam više koliko kombinacija ima.
Svaka je teška i vjerodostojna.
Nijedna nije provjerena. Jer to je bezdan. Nepoznanica. Nitko se iz bezdana nije vratio. Možda tamo nitko nije ni otišao.
A svakom se oči šire i krv ubrzano pumpa dok sluša neku svoju legendu.
Najcrnje je to što vješti smutljivci tjeraju vodu na svoj mlin. A istinu zna jedino dragi Bog.

Dvije sedmice mog zimskog raspusta u Vukanovićima prošle su k'o dlanom o dlan. Baka je ostala gore do proljeća. Pekla je odličan kruh tepsijaš. Ivo mi je pokazao kad uljevam vino a kad vodu. Nikad ga neću zaboravit'.
Bio sam naravno sretan kad sam došao kući u maglovito i hladno Saraj'vo. Dok sam se žustro trljao spužvom, u kupatilu sam otpjevao cijeli repertoar domaćih klasika, zaključno sa glavnom Rigoletovom arijom. Sretan i okupan, u pidžami i kućnom ogrtaču, trijumfalno ulazim u kuhinju i prije večere zgrabim pohovani batak s kojim, kao bijesni Rigoleto, prijetim tamo nekim neprijateljima:
- Mrske hulje...
- A ja mislila da ćeš zapjevat' neku iz Vukanovića!
- E, mama. Ovo su neke legende. Kontaš, ba?
Brzo je zagrlim i sočno poljubim.
- Ja sam Ero sa onoga sv'jeta.

MLL, 07.11.2016

Antun Larma
2016-11-10  

Komentari na price
Komentari: Pošalji komentar
2016-11-17 - Andol von Berlin
Ramljak Bošnjak
Hvala, Divna.
Uglavnom, sve je istina. Ja i ne znam drugačije.
Idem u dobrom pravcu, Vratiću se izgleda u pelene!

2016-11-12 - Divna
Zima
Hvala na ovoj divnoj prici. Tako je opisano da sam se vratila u djetinjstvo, smrzla, dohvatila pahuljice, pa opet se ugrijala uz toplu pec, sve to a da se nisam pomakla iz tople Barcelone
Hvala

 
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg

Pošalji priču

Stare i nove priče:
Pavle PAVLOVIĆ
Komšinicin gicko
Pavle Pavlović
Kad Bosanac noge moči
Pavle Pavlović
Kad burgija buši
Pavle PAVLOVIĆ
Den Haag žurnalista
Cico Kabiljo
Beskućnik
Pavle PAVLOVIĆ
Raja bez raje
Pavle PAVLOVIĆ
Redukcija ćevapa
Pavle Pavlović
Rođendan sa Indexima
Pavle PAVLOVIĆ
Oštra nula



© vilsonovo.net - Design by "Biser" webtim 2008