www.vilsonovo.net
Naslovna Pisma Foto-album Gdje su Stare i nove priče Adresar Naš rječnik Urednik
Untitled Document
Sidranovih dvadeset do tri

Znam da idu godine, ali šta mi bi da se probudim oko tri ujutro?! Ja, sjetio sam se – svemu je kriv Abdulah Sidran! Sreli smo se jučer nakon gotovo 26 godina i ponovo sam s merakom slušao ono njegovo znanstveno uzvišeno obrazlaganje zbog čega uvijek, u isti sudnji čas, otvara oči u prakozorje.A i po danu, ako slučajno popodne malo ubije oko.
Elem, po cijenjenom akademiku ima tu neki vrag, neki prst sudbine. Jer, ako i nije u postelji, ako je negdje i na ulici uvijek će mu neko prići i pitati tačno u dvadeset do tri koliko je sati! U tom, valjda, sudbinskom vremenskom trenutku legendarni pisac još ništa nije zapisao, a ne znači da neće. Decenije stalnog buđenja i događanja u sekundu određenom tajmingu nešto sigurno nose. Doletjeće tako još jedna genijalna inspiracija, nadahnuće o kojem će generacije pričati, proučavati kosmičku vrijednost čudnog zvonjenja biološkog sata i po noći i po danu u dvadeset do tri.
Sjećam se da je Abdulaha Sidrana ta sudbinska vekerica, štoprica života kojoj ne trebaju baterije, samo jednom izdala. Bili smo tada u Parizu u nekom hotelu, pratili davnu, prijeratnu premijeru filma „Kuduz“, reditelja Ademira Kenovića, za koji je scenario napisao ovaj majstor “dvadeset do tri”. Avdo je tada otvorio oči, ispravio se u krevetu tačno u 18 minuta prije tri.
Bunovno sam ga pitao, šta je sad, a on je mirno uzvratio – vremenska razlika između Pariza i Sarajeva – i ponovo zaspao kada se nije ni budio.
Dok se smijemo starim štosevima i anegdotama vidim u ruci mu plakat s kojeg sjaji naslov – Sidran subotom u podne! Razgovori o književnosti i životu. Stoji još da mu je gost literata Goran Babić. Uh, mislim biće tu, 15. oktobra tačno u podne, koliko hočeš vatre i dima, jer riječ je o Goranu koji je žario u doba Stipe Šuvara po Hrvatskoj “bijelim“ i drugim knjigama, a po dolasku Tuđmana sklonio se u Beograd, gdje i danas živi.
Primjećujem da umjesto prostora „Kamernog teatra 55“, u kojem je Sidran prošlih godina zavodio raju izvanrednim besjedama začinjenim nastupima i drugih umjetnika, muzičara, slikara i tako postajao najizravniji djelatnik primjenjene kulture koju je približavao svim nivoima puka, pisac i poeta sada publikum priziva u prostor kluba Bošnjačkog instituta.
- Je li to zbog više mjesta, da ljudi više ne stoje kao tramvaju na tvojim predstavama? – ljubopitljiv sam.
- Ima i toga, ali otišao sam najviše zbog tretmana onog što zovem tri u jedan.
- Tri u jedan? Misliš nes kafe sa šećerom i mlijekom u prahu.
- Ma, znaš ti na koga mislim! Hadži-hafiz-begović...
- Ispravak krivog navoda, gospon akademiče. Četiri u jedan! Zaboravio si titulu Emir, što je nosi cijenjeno ime velikog glumca.
- Možda je veliki glumac, ali k’o čovjek...
- Pardon, ne bih da se miješam, jer kao nekakav novinar valja mi vazda čuti i drugu stranu. Zato, konduter, ima izaći...
Nego stipu teških tema, evo nam za kafanskim hastalom i dragog Vehida Gunića. Najboljeg reportera kojeg su ovi prostori dali. Neumorni kolega koji je na vrijeme posjedio pa samo rijetki mogu skužiti kao mu godine lice šaraju i danas je gotovo dječački znatiželjan, nemiran. Čini mi se da bi on, iako se nismo vidjeli frtalj vijeka, isto kao nekada u trenu poletio za nekom novom novinarskom idejom, ponovo zalepršao ka kraju svijeta odakle su uvijek stizale njegove, za mnoge od nas po zanatu, nedostižne i nevjerovatne priče. Uz sve to uspio je izdati i na desetine knjiga što se čitaju u dahu, od korica do korica. Evo, raja još pričaju o onoj kojom je dostojanstveno obilježio odlazak najvećeg boksera svih vremena Muhameda Alija.
- Što te duže gledam, sve sam bliže onim davnim “Mladi pjevaju proljecu” festivalima od prije šezdesei nešto godina. I onda si tom nordijski plavom kosom pokazivao raji šta je to voditelj i mikrofon .
- Ma, stipu, ba, Paja. Nema ovdje pive, mogu te počastiti jedino mentom ili kamilicom – mangupski uzvraća Vehid Nacionale, kojem i generacije sevdalija moraju zahvaliti što je uspio jednu vrstu naše izvorne glazbe uzdići do visina kojom osvajaju najpoznatije koncertne dvorane svijeta. Kao, recimo, madam Medunjanin.
Stiže i Husein Hujić, kolega iz prastarog perioda Oslobođenja šezdesetih godina. Pametan čovjek, na vrijeme je skužio da je žurnalizam najbolja profesija, ako se na vrijeme napusti. U proteklim desetljećima se iskazivao u raznim zanimanjima i funkcijama, baš, kao što je i ova sadašnja. Husein Hujić je generalni direktor Svjetske federacije pronalazača.
Naravno sada je on na redu da ga malo “mezimo” za stolom ove kafane zdravljak. Malo malo, pa mu, kao fol, zamjeramo kako ništa nisu ti njegovi pronalazači skontali da inoviraju sadašnju političku i društvenu situaciju u BiH. On se vadi da takve pameti još nema. Ne bi nas ni Tesla iz ovih belaja izvukao.
Srećom, po kolegu H.H. pridružuje nam se i nosilac prve leptir mašne Sarajeva, gospodin magistar Esad M. Ibišević. Naš skup umirovljenika u lokalu bez alkohola, penzionera koji sada kao fol ganjaju zdravi život kada su uništili već sve unutrašnje, a i većinu spoljnih organa, obogaćuje pričama o njegovoj posljednjoj funkciji na mjestu savjetnika Privredne komore najvećeg kantona sadašnje zemlje Bosne i Hercegovine.
Ali, neće se ni on izvući. Lako mu je sada mahati sa statističkim podacima kako je bilo onda kada je on savjetovao, a kako je danas. Hajmo mi, dragi gospodine, u vakat kada ste radili u državnom protokolu, kada ste pratili druga Tita po ovim prostorima, kada ste mu organizirali čuvene lovove na bugojanske međede.
- Da li je ih Tito sve šam šico, ili ste mu pomagali, namještajući uspavane mede?! ili ste i pucali umjesto njega?!
- Ma, odakle vam te priče?! Tito je bio jedini državnik s ovih prostora što je četiri godine bio u prvim redovima borbe. Pored komandovanja znao je i pucati. Takav je ostao i za onih lovljenja po bosanskim šumama. Ako ih je iko poznavao onda je to bio najbolji Maršal nekadašnje nam zajedničke zemlje.
Uh, započeo je ovaj ozbiljno. Nema šala, zato, , meni opet Sidrana.
- Nećeš ti meni vjerovati, dragi Paja, ali i moja djeca, kao i ja, osjećaju nešto čudno u onaj vakat – dvadeset do tri.
Bilo je, bome, dosta uri poslije onih Abdulahovih suđenih. Finila je i ova, valjalo je doma. Nenadani susret u mliječnom restoranu ostao je zdrav i veseo.
Eh, da je više takvih da čovjek liječi dušu, ako već ne može tijelo u ovom vaktu kada tuku sa svih strana i javno govore da po Šeheru ne smiješ bez pištolja poslije 18 sati.
Dobro je, nisu spomenuli onih – dvadeset do tri!

Pavle PAVLOVIĆ
2016-10-21  

Komentari na price
Komentari: Pošalji komentar
-



 
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg

Pošalji priču

Stare i nove priče:
Pavle PAVLOVIĆ
Komšinicin gicko
Pavle Pavlović
Kad Bosanac noge moči
Pavle Pavlović
Kad burgija buši
Pavle PAVLOVIĆ
Den Haag žurnalista
Cico Kabiljo
Beskućnik
Pavle PAVLOVIĆ
Raja bez raje
Pavle PAVLOVIĆ
Redukcija ćevapa
Pavle Pavlović
Rođendan sa Indexima
Pavle PAVLOVIĆ
Oštra nula



© vilsonovo.net - Design by "Biser" webtim 2008