www.vilsonovo.net
Naslovna Pisma Foto-album Gdje su Stare i nove priče Adresar Naš rječnik Urednik
Untitled Document
Mantil trofrtaljac
Ma znam da nisam skroz završio sa suđem.
Nisam ga obris'o kuhinjskom krpom ali sam sve opr'o, sapr'o i poslag'o da se ocijedi.
I pokrio suhom krpom kojom ću ga obrisat' i fino posložit' u kuhinjski kredenac.
Pa da, čim donesem knjige. Ako išta pronađem.
Danas je bio moj red da pospremim stol poslije subotnjeg ručka. Starci su se zasluženo odvukli u svoju "bazu". Buraz je ispario u vidu magle. Sigurno dole prema klubu.
Tamo je on već neko vrijeme provodio svoje takozvane vannastavne aktivnosti koje su preuzele glavnu ulogu u njegovom slobodnom vremenu. Uostalom, ima ga u izobilju sad kada više ne ide u tu gimnaziju. Džaba je bilo svo materino zalaganje da buraz ostane u toj školi i sva njena sekiracija. Iz tog ćutuka nije bilo moguće istesat' violinu. Ili ga naučit da napiše pismeni rad ili nauči kakvu lijepu pjesmu.
Pogotovo zato što ni starom nije previše imponovalo čitanje i učenje u odnosu na "narodnu tehniku". Njegov prvijenac izgleda ima dara za fotografiju. Iz svoje radne sobe ima odličan pogled na ulaz u foto-kino-radio-raketni klub. Koji uostalom ni starom radio-amateru nije mrzak.
Subota je, ali školska biblioteka danas radi do dva.
Taman! Imam još pola sata da se sjurim dole sa osmog sprata, dotrčim do škole i provjerim kako je školska biblioteka snabdjevena sa djelima Erih Maria Remarka.
Kakvo čudno ime:
Erich Maria Remarque.
On je u stvari rođen u njemačkoj porodici Kramer, nego je od svog prezimena napravio anagram koji se sigurno više sviđa onima koji nemaju puno germanske krvi u venama kao ja.
Erich Maria tako je sakrio svoje prezime od švajcarskih i portugalskih vlasti i na vrijeme pred Hitlerom zbrisao preko Atlantika.
Bez puno objašnjenja i sumnjičavih pogleda. Bez suvišnih odgovora na glupa pitanja i komentare:

- Otkuda sad ovaj germanski element?

- Trebalo bi da ratuje!

- A da nije on dio neke diverzije, svjetske zavjere ili nečeg sličnog?!

Ma, hajde! Ko ima živaca za sva ta objašnjenja?
Dok sve to preturam po bistroj i pubertetski osjetljivoj glavici, stižem do te nove školske biblioteke. U meni najbližoj biblioteci nema više knjiga velikog Remarka koje nisam pročitao. Nadam se da je školska biblioteka nabavila bar još poneki nepročitani naslov.
Aj, mog razočarenja!
Ništa od Remarque.
Još mi nadobudna bibliotekarka počne pametovat' o nekim naslovima koji su po njenom mišljenju primjereniji mom uzrastu, sedmom tazredu osnovne škole.
Svaka čast, domaćice! Ali, ti ne poznaš moje kapacitete.
Na treninzima školske košarkaške ekipe, ovaj momčić redovno zakucava.
Brzim dvokorakom se odrazi do zida na koji je pričvrščena tabla koju nekako izbjegne vještim manevrom glave, a onda: FLJUS!
Poslije se malo okači na obruč dok se stabilizira i HOP, saskoči. Dobar fol, ha?
Ili, top-lista Prvog programa Radio - Sarajeva.
Prošli mjesec iziđe nova stvar od grupe "The Moodey Blues".
Zove se "The storry in your eyes".
Svidi mi se do ludila. Skupim u školi na brzinu više od dvjesto potpisa i pošaljem muzičkoj redakciji.
Vidi sad - u ponedjeljak je odjednom "The storry in your eyes " na prvom mjestu. Yess!
Nego, ako nema ništa od Remarka, ne bih sad uzimao neke druge knjige.
Ne bih se sad ni upisivao u tu našu biblioteku. Hvala, imam preča posla! Polako ću se ušunjat u stan i završit' svoje suđe. Do sad se već sigurno ocijedilo. Lagano ću ga obrisat i složit u naš kuhinjski kredenac.
Šta je sad ono: dok ulazim u haustor, stubišna vrata se glasno zatvaraju i prema meni se lagano primiče poznata figura u tamnom proljetnom trofrtaljnom mantilu.

- Ma, samo sam...

Fljus!

Zateturam od šamarčine.
Dok se priberem, stari lagano odmiče prema klubu.
Otključam stubišna vrata i popnem se do lifta. Dok se vozim do osmog sprata, još mi zuji u ušima...

Zamomčio sam se.
Već sam skoro šesnaestogodišnji gimnazijalac.
Pustio sam da mi plava kosica pada na ramena. Profesor književnosti me je još jesenas, gledajući me s leđa, ljubazno zamolio

- ajde, je li, ustani ti, djevojko iz treće klupe

- Ahahaha!

Opšti smijeh u učionici.
Pa to je bolan naš Tonči a ne neka tamo treba! Nego, on nosi malo dužu kosu a ti, profa, ne nosiš naočale! Došlo je do provale!
Ajd', dobro dođe, je li, da se malo razmrdamo!
Na sljedećem času, taj isti profa je skont'o da se ja na času zabavljam udarajući u svojoj svesci recke za svako njegovo "je li", pa me je izveo na tablu i zatražio od mene da na kratkom tekstu označim naglašene i nenaglašene slogove.
Ništa lakše! Tabla se još nije skroz osušila a ja sam nepogrešivo označio tekst.

- Ajde, je li, sjedi.
Pet. Vidi se, je li, ko je pravi muzičar!

E pa hvala, je li, druže Gospodnetiću.
Kako li je samo skont'o da, pored toga što sam u školskoj gimnastičkoj vrsti, u slobodno vrijeme vježbam gitaru?
Pa nisu starci meni kupili "tamburu" da bi skupljala prašinu! Svake nedjelje dopodne, iz komšiluka bi dolazio Andrej, stariji sin moje profe njemačkog jezika. Prvo bih mu odsvirao uježbano gradivo a onda bi mi Andrej dao nove zadatke.
Bio sam stvarno vrijedan učenik.
Kad sam otpjevao "Summer time" prateći se na gitari, moj učitelj gitare je zadovoljno izjavio:

- Ja te više nemam šta naučit'! Nego, dođi nekad sa gitarom tamo dole pred ulaz pa nek' nas cure slušaju.

Jess!

Tako je i bilo.
Andrej i ja skidali bi k'o od šale akorde za pratnju svakog novog dobrog hita. A cure bi bile zahvalni prateći vokali i dodavači osvježavajućih pića i čeznutljivih pogleda.
To je za mene bila dobra priprema za moja prva samostalna kampovanja.
Zadar, Pula, Mljet, Lastovo...Od te godine sam SA-MO-STA-LAN!

To što buraz nije imao dara za natezanje harmonike, nije mi zadavalo previše brige.
Natez'o se dovoljno sa foto-opremom, kemikalijama i modelima kojima je namještao osmijehe i položaje prije nego što bi ih okin'o.
Nije mu bilo lako u mračnoj komori, dok se drugi luftaju.
Kontam, ako buraz nije bio nadaren za sport i muziku kao ja, bio je izuzetno nadaren za likovnu umjetnost, pogotovo nemilosrdnu
crno-bijelu fotografiju. I za natezanje sa modelima.
Od početka je svako od nas išao svojim putem i vrtio se u svojim krugovima.
Često, bez razumijevanja za strasti vlastitog brata. Ali, uvijek mu pružajući razumijevanje i podršku. Bez predrasuda. I bez trunke zavisti. Naprotiv, svaki bratski uspjeh bio je i bratski ponos.
I tako je buraz ovog proljeća napustio dosadnu knjišku gimnaziju i počeo borbu za svoju ljubav.
Fotografiju.
Ja sam se borio sa visokim standardima gimnazije, sa živim i mrtvim jezicima i predrasudama profesora koji su već upoznali mog velikog brata, za tu školu nezainteresovanog đaka.
Pred kraj prvog razreda, redovno odlazimo u našu gimnaziju na dvočas u suprotnu smjenu.
Rale, profesor OTO ili opštetehničkog obrazovajanja, nadoknađuje manjak svojih časova.
Podijelio je razred na dvije grupe. Đaci tako dolaze na kombinovanu teoretsku i praktičnu nastavu u Raletov skučeni podrumski kabinet. Koji on i još par optimista subotom brzo raskrče i cijeli dan šutaju stoni tenisu. Ping-pong, ping-pong, ping-pong...
A pošto je danas bezvezni četvrtak, crtaćemo neku stolicu ili klupu u perspektivi i kotirat' linije. Sve to običnom olovkom.
Bez veze.
Ručak pojedem sam.
Buraz je druga smjena.
Starci su svako na svojoj strani, mati na Ilidži a otac u Vogošći. Burazer i ja na Drveniji i Staroj Stanici. Ko bi nas sastavio?
Pokupim svoju sveščicu i par olovaka raznih tvrdoća, ostavim na stolu poruku..."ručak je u rerni, ja sam u školi"...zalupim vrata i sjurim se niz stepenice. Ko će čekat' lift - spor je, brate. A ja preskačem po pola stepenika. Dobrić, Lukić, Koštro, Hasanagić...polako, možda iziđe lijepa Alica...ma, jok...Hodžić, Cukor, Romić, Oljača...nema pošte...haustor. Napolju sam.
Sad lagano uz zelenu zgradu. Kod Nikše se čuje kako gudi gudalo. Sigurno Nikša u polumraku vježba partituru neke nove produkcije.
Danas neću kao po običaju proći pokraj kluba i mjesne zajednice, nego odmah smotam udesno i dijagonalno forsiram park.
Najbližim putem do škole. Nije da žurim ali tako mi se hoće danas.
A onda se ukočim kao gromom udaren.
Na klupi kao beživotno tijelo leži sredovječni muškarac.
Na njemu je tamni trofrtaljni mantil.
Znam da hoću što prije do te klupe ali nešto mi ne da.
Još par koraka i jasno vidim...nepoznato lice.
Nepoznato lice...nema brkova.
Ruke gotovo bespomoćno vise prema zemlji.
Oči su zatvorene ali čovjek očito diše.
Nije mrtav nego mrtav p'jan. Svašta. Prepade me!
Snaga mi se polako vraća u noge.
Dok sve življe koračam kroz park, mislim:
Prepade me budala p'jana! Šta mu bi da se u ova doba oduzme?
Ma, probudiće se. Polako. A trofrtaljni mantil? Nema veze. Nije stari. Nije stari!
Ubrzam korak i skoro trkom stižem zeleni tramvaj. Kačim se jednu stanicu. Nije on! Nije stari!
Rale ne može sebi doći!

- Šta ti bi pa da prvi stigneš na vanredne časove?

Ajde ba, šta ti znaš kako na mene djeluje nepoznato tijelo u horizontali!
I u tamnom mantilu trofrtaljcu.

- Ma nisam dobro podesio sat, profesore.

U stvari, sad mi je skroz svejedno. Nije on! Nije on!


MLL, 19.10.2016


Antun Larma
2016-10-19  

Komentari na price
Komentari: Pošalji komentar
-



 
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg

Pošalji priču

Stare i nove priče:
Josip Kabiljo
Ćiro i muha
Pavle PAVLOVIĆ
Žičara i ćetenija
Pavle PAVLOVIĆ
Komšinicin gicko
Pavle Pavlović
Kad Bosanac noge moči
Pavle Pavlović
Kad burgija buši
Pavle PAVLOVIĆ
Den Haag žurnalista
Cico Kabiljo
Beskućnik
Pavle PAVLOVIĆ
Raja bez raje
Pavle PAVLOVIĆ
Redukcija ćevapa



© vilsonovo.net - Design by "Biser" webtim 2008