Istarska moje mladosti
Svaki covjek nosi dubok pečat svog djetinjstva, svako misli da je imao tada nešto posebno što drugi nisu imali, da je rastao i odrastao okružen ljudima koji su bili drugačiji od ostalih. Nažalost, nismo svi sposobni kao Felini u "Amarkordu" ili duo Sidran-Kusturica u nizu filmova, da to na tako maestralan način prenesu drugima.
Ipak osjećam potrebu da pokušam da nešto malo napišem o mjestu i ljudima sa kojima sam odrastao i koji su mi napravili « tetovažu « za cijeli život. Mjesto je enklava Marijin dvora, okružena ulicama Račkog, B. Ćosića, Miljackom (Vilsonovo) i tada ulicom V. Putnika.(sada je tu i Skupština). Prekrasno mjesto, u centru, a nije centar, u sred grada, a puno zelenila i livada, sa Zemaljskim muzejem i njegovim tajnama. I naravno, cirkus plac, mjesto dječijih mastanja, bajki, svjetlucavih sarenih kostima, egzoticnih životinja i čega sve ne. Pa tu je bilo i mjesto gdje je sa ostalim « damama » vrijedno radila « vojnička majka », čuvena Šuhra, koju smo mi kao djeca gledali skriveni iza neke ograde i prvi put u životu vidjeli te « smjesne pokrete ».
Ali največa vrijednost tog kvarta su bili i ostali ljudi.. To je bila i ostala prava raja. Pa da ih malo upoznamo. Na takvom dosta malom prostoru imali smo dva fudbalska reprezentativca Jugoslavije, Osmana Jusufbegovića i Andjelka Tešana. Osman je stanovao prekoputa mene i bio sam svjedok kada je stubište bilo zakrceno novinarima, koji su željeli da dobiju intervju od prvog sarajevskog reprezentatvca. A Andjelko je bio jedan od najmladjih reprezentativaca, i često bi izlazio na našu livadu na « keranje » lopte u dresu brazilca Ziko-a, koji je dobio u zamjenu, kada je učestvovao u oproštajnoj utakmici Pele-a na Marakani. Pa još kakve majstore fudbala smo imali, Zvonka Kučana, legendu sarajevske « Bosne », zvanog rock’n rol, Hardagu Mehmeda-Medu, velikog talenta, koji je završio karijeru u drugoligašu « Vitez » i rahmetli Sudu Jusufbegovića, dugogodišnjeg prvotimca sarajevske "Romanije". Tu se rodio a i dosta rano otišao za Beograd, Zdravko Mrvić-Mrva, cesto spominjan kao gen.direktor beogradskog "Partizana". Tu je odrastao i živio Božidar-Batan Kočović, velikan sarajevskog sportskog novinarstva, čija mama Olga mi je bila učiteljica. Pa tek koliki je naš ponos bio kada je naša prelijepa komšinica Olga Djukic proglašena prvom pratiljom Mis Jugoslavije. Tu je mladost proveo i Memnun-Nuno Idžakovic, istinski vodja naše raje, apsolutno najjaći i najhrabriji kada bi se pomarisali sa ljutim protivnicima sa Marijin dvora. Koje je naše zadovoljstvo bilo kada smo ga pratili kao jednog od najuspješnijih igrača tada veoma popularnog (malog)rukometa. Sigurno se neće naljutiti što prostor ne dozvoljava da se vise napiše o Pavlu Pavlovicu, asu iz "As"-a i tv-animatoru, Željku Čapaliku-Čapi, biznismenu i vlasniku tadašnjeg najboljeg kafića "Bel Ami", velikom arhitekti Mustafi-Buji Gutiću i bratu Mikiju iz Los Angelesa. Vrijedi pomena i tada najboljem sahačiji u gradu, čuvenom Bati Velicanu, koji je imao radnju preko puta pozorišta i jos mnogo njih. A posebno mjesto zauzima Hasan Pasovic, za mene moj ucitelj života, oličenje ljudske borbe i čovjek enormne energije. A Hasan je od djetinjstva pogodjen distrofijom mišića, što ga nikada nije spriječavalo da bude sa nama, da idemo na Kosevo, da dobije najbolje mjesto na tribinama i u toj pomoći najviše je davao Andjelko Tešan. Stoga, hvala vam obojici. Vrijedi pomena da niko iz moje raje nikada nije bio član niti jednog nivoa ondašnjih partijskih komiteta, nema niti jednog ministra u bilo kom režimu, niti jednog ambasadora, ni u režimu kada ih je Partija postavljala ni sada kada ih postavljaju nacionalne partije. I na kraju sta reći. Samo ono sto sam čuo od ovdašnje prijateljice-neuropsihijatra: “Nostalgija nije bolest, nego stanje”.
Obajavljeno
www.dovla.net
april 2007. god.
Komentari na price
-
|
| |
 |
|
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg
Pošalji priču |
Stare i nove priče:
|
