www.vilsonovo.net
Naslovna Pisma Foto-album Gdje su Stare i nove priče Adresar Naš rječnik Urednik
Untitled Document
Milka sa Vilsonovog
Dinko Omeragić (1945-2011.), novinar i publicista, u sarajevskom “Oslobodjenju” ispričao je priču o velikom sportskom i novinarskom imenu Milki Babović. Od njenog ranog djetinjstva, lične i porodicne drame do životnih i sportskih utakmica, šampionskih medalja i nezaboravnih novinarskih reportaža. Na vilsonovo.net objavljujemo dio feljtona koji se odnosi na sarajevske dane djetinjstva Milke Babović.


Sarajevski dani djetinjstva

Dvadesetogodišnja ljupka Katarina, rođena Horgasz, i njen deset godina stariji suprug, stameni Vidak Babović, silno su se razveselili kada je 27. Oktobra 1928. godine u Skoplju na svijet došlo njihovo prvo dijete, curica kojoj su od milja podarili da se zove - Milka. Imala je nešto više od godinu kada je njen otac oficirskim poslom prekomandovan u Nevesinje. Odatle je porodica stasitog Crnogorca, rođenog podno gorostasnog masiva Prokletija, 1934. odselila u Sarajevo. Vidak je, sve do sloma Kraljevine Jugoslavije i zarobljeništva 1941. godine, službovao u Komandi podno Bistrika. Njegovi najmiliji su tada izbjegli iz grada podno Trebevića. Uoči dramatičnog oproštaja od Sarajeva, Babovići su bili sretna i skladna familija, satkana od nježnih roditelja i četvoro razigrane djece, kćerki Milke, Marije i Zorke i sina Milete. Njihov prvi sarajevski krov nad glavom bio je u kući Vasića, u Splitskoj ulici u Kovačićima. Odatle je Milka i krenula u prvi razred osnovne škole. Dobro se sjeća:

Brža od vršnjaka
„Ulica se blago spuštala do bašti bugarskih povrtlara. Lijevo se odvajala cesta do Weifertove pivovare, čini mi se da se tako zvala. Kad god smo mogli umaknuti, dočekivali smo pivarska kola da bi se, ukoliko su bila prazna, malo provozali, a kočijaš se pravio da nas ne primjećuje. Samo bi usporio, a mi smo vjerovali da smo toliko veliki i teški da nas konji jedva vuku. Posebno su nas veselila ona kola koja su po gostionicama i kućama raznosila blokove leda (platvagen). Sjedali smo na mokre vreće u koje je bio umotan led. Nevolje su nastupale kada je roditeljima trebalo objasniti gdje smo se smočili i uprljali kada nije bilo ni kiše, ni blata. U toj družini bila sam jedina djevojčica, a počasno mjesto sam izborila uvjerljivo, jer sam bila brža od mnogih vršnjaka. A u tom carstvu divota, udesno na dnu ulice uz bugarske bašće, virili smo kroz tarabe igrališta SAŠK-a i gledali nogometne utakmice. E, tada sam i saznala šta je nogomet i tko je to Blagoje - Moša Marjanović, čuveni golgeter beogradskog BSK-a, o kojem su moji vršnjaci govorili da je najbolji na svijetu“, upamtila je Milka.

Učeničke godine počela je u 13. osnovnoj školi Kolo srpskih sestara u Mis Irbinoj ulici u centru Sarajeva. Ne sjeća se da li je prvog školskog dana bila uzbuđena. Čini joj se da nije, jer je prije toga u Nevesinju završila malu školu - zabavište, kako se tada zvao vrtić koji su vodile redovnice reda svetog Josipa.

„Naučila sam da se to mora i da može biti i zanimljivo. Jedina opasnost bili su dječaci, koji su se stalno tukli“, sjeća se Milka. „Njima je za oko zapela i moja bijela beretka, pod kojom je bila kosa ošišana „dvojkom“. Na prvom odmoru prvog dana jedan podosta viši od mene skinuo mi je beretku i dlanom me udario po tjemenu uz indijanski poklik: ‘Sefte prve hefte!’ Zgrabila sam svoju kapu, nabila je na glavu i zamolila ga da to više ne radi. Sutradan je to ponovio, uz dosta navijača, a ja sam ga svom snagom lupila u cjevanicu i, dok se on držao za nogu, trkom sam bila već tri ulice dalje. Škola je zabrujala o jednoj maloj koja se ne boji dječaka. Više nikada u mom razredu nitko nije zadirkivao djevojčice. Učiteljica nam je govorila o međusobnom poštivanju i pomaganju, a meni je porastao ugled i time što sam već tečno čitala.“

Najradije se družila sa Nadom Papo, ljupkom, povučenom i tihom kćerkicom sarajevskog zubara. Zbližila ih je obostrana radoznalost i ljubav prema školi. Iskovano je i porodično prijateljstvo. Milka je upoznala osobitosti židovskih običaja i zavoljela Nadine roditelje.

Olovni oblaci

Zaigrana djeca nisu naslućivala na dolazeće olovne oblake, iz kojih će se sasuti najveće zločinstvo. Onda se dogodilo da Nada i Milka odrastu u jednom jedinom danu 1937. godine.

„Bile smo u trećem razredu. Za vrijeme odmora smo se naslonile na prozorsku dasku i gledale niz ulicu koja je vodila prema Gradskom parku. Ispred malog hotela zaustavio se autobus njemačke registracije. Izašli su njemački turisti, koji su tih predratnih godina bili česti gosti Sarajeva. Nada je zaplakala, privila se uz mene i tiho jecajući ponavljala: ‘Oni su došli po nas... Oni su odveli djeda i baku!’ Učiteljica me zamolila da Nadu otpratim do njene kuće. Ubrzo sam iz očeva objašnjenja naslutila da se negdje zbiva nešto ružno. Do kraja osnovne škole smo svakodnevno drugovale. Na oko se ništa nije mijenjalo, samo je Nada bivala sve tiša. Uskoro su nas roditelji upisali u različite srednje škole. Viđale smo se sve rjeđe, sve dok nas rat nije rastavio 1941. godine“, priča Milka. Kada je završila četiri razreda osnovne škole i pripremala se za nižu gimnaziju, njena porodica se preselila na desnu obalu Miljacke, u vojno park naselje uokvireno Vilsonovim šetalištem, Daničićevom ulicom i ogradom zemljišta na kojem je bio Zemaljski muzej.

Nezaboravni kameni ranjeni lav

Katarina i Vidak su uvijek nalazili vremena da što češće odvode djecu u Muzej i tako se napajaju poukama starina i njihovim kulturno-istorijskim vrijednostima. Milka ushićeno kaže:

„Bila sam doslovce opsjednuta. Sada, kada nakon mnogih godina, otvaram škrinjicu uspomena i pohranjenog sjećanja na sarajevsko djetinjstvo, prije svih divota koje su u Zemaljskom muzeju poticale moju znatiželju, učini mi se da na ulazu lijevo vidim vodenice u niši koje sam pozdravljala prije svih i svega.“

Slavna sportistkinja i televizijska komentatorka kaže da je sada, u sjedokosim godinama, odlučila da prizna grijeh iz dječijih dana u Sarajevu. Bilo je to onog dana kada se s dječacima preverala preko ograde i živice Botaničkog vrta Zemaljskog muzeja. Njihova namjera da njedra natrpaju voćem okončana je neslavno.

„Vrtlari-čuvari presreli su nas već na prvomko koraku. Ni dan danas ne znam koje smo mi to svjetske rekorde postigli prelazeći visoku ogradu! A bježali smo niz Vilsonovo šetalište, do stare željezničke stanice, pa se obroncima iznad grada došuljali kućama. Sve se već saznalo. Za roditeljsku zasluženu kaznu ću reći da je bila djelotvorna, a do dana današnjeg ne jedem zeleno voće. Bilo je i koristi: to iskustvo bilo je prvo sjeme spoznaje o besmislu dokazivanja prema muškom uzoru“, upamtila je Milka.

Nestašluci i vaspitanje

Oficirski paviljon ukrašavao je predivan park, stalno ispunjen dječijom grajom i beskrajnim igrarijama. Nestašluci su bili primjereni lijepom vaspitanju. Škola prije svega, stalno su upozoravali roditelji. Nastava je održavana prije podne, zatim su djeca nakon objeda pomagala majkama u kućanstvu. Svako od mališana imao je svoj kućni zadatak po ustaljenom rasporedu. Iza toga su svi završavali domaće zadaće.

„Majka je u pravilu bila slobodna u pravi čas da provjeri jesmo li zaista završile svoje školske zadaće. I tada nas je doslovce potjerala u naše lijepo park-dvorište. Sjećanja o tome su jasna kao da sam se jutros penjala po drveću, vozila bicikl, skakala preko vijače, igrala školice... I godišnje gubila barem jedan par obuće, cipela ili sandala. Neki me je atavizam gonio da se izujem, posložim obuću, da kad se spustim s drveta ili kad toplu ljetnu prašinu s užitkom pregazim bosonoga uzduž i poprijeko, na kraju ne nađem obuću! Sama sam odlazila i predavala se obiteljskom sudu. Budući da su gubici obuće, posebno ponovljeni, bili teži prekršaji, predsjedavali su i majka i otac. Kazna je donošena jednoglasno.

Najslađi pekmez

U pravilu je majka dijelila pravdu. Otac je bivao u službi i prije i poslije podne. Vrlo često i van Sarajeva, na vježbama, manevrima. Zato nam je nedjeljom poklanjao svoje poslije podne – uglavnom su to bile šetnje kroz Koševo prema Lach-bašti. Tamo nas je čekala po čaša osvježavajućeg malinovca, po sarajevski, himbersafta“, prisjeća se nekadašnja mlada Sarajka. Sarajevo onog doba bilo je gradić sa nekoliko desetina hiljada ljudi. Oni su uglavnom od Čaršije do Marindvora i natrag putovali tamvajem, fijakerima i pokojim automobilom. Sarajlije su ponajviše kroz grad prolazile laganim korakom. I sada, kada nakon silnih decenija u mislima prolazi gradom svog djetinjstva, Milka se uvijek prisjeti upečatljivih detalja, poput kamenog ranjenog lava, spomenika u tadašnjem Vojnom groblju (današnjem groblju Lav).
„Otac je znao koliko me se taj spomenik dojmio. O njemu sam često pričala i često ga smještala u neku svoju izmišljenu priču, kojom sam, kao najstarija, uspavljivala mlađe. A kako je u tom dijelu Sarajeva stanovala i moja tetka, pri svakom posjetu otac bi sa mnom odšetao do moga lava, ali smo uvijek na vrijeme stizali na šolju bijele kave, uz dobar komad kruha premazana najslađim pekmezom od šljiva na svijetu. Zaboravila sam kako sam u Sarajevu zvala taj pekmez crn kao ugljen, a neodoljivo sladak i mirisav. U Sarajevu sam u ranom djetinjstvu zavoljela i kazalište. To mogu zahvaliti ocu. Vodio nas je nedjeljom poslije podne na takozvane đačke predstave. Nisu se razlikovale od večernjih. U trenu sam bila dio igre na pozornici. Nikada neću zaboraviti s koliko sam uzbuđenja prvi put pratila izvedbu Otela. Duboko dirnuta na kraju tolikim mrtvim na daskama, tiho sam sjedila dok se teški zastor spuštao. Bila sam tužna, nesretna. I tada su me aplauz i povici gledalaca osvijestili i vidjela sam ispred zastora sve one za kojima tugujem žive živcate! Otac mi je pomogao da to prihvatim, ali sam bila premlada da shvatim kazališnu zbilju i njezinu ulogu u našim životima“, pripovijeda gospođa Babović.


Najtužniji dan života

Sjećajući se majke, upamtila je da ona nije voljela duge priče uz kafu i slične ženske sjedeljke. Gospođa Katarina je ljetna popodneva najradije provodila u hladovini razgranatih oraha i lipa. Sjedeći u od pruća pletenom naslonjaču, uvijek se bavila ručnim radom. Ili je vezla, ili plela, ili štopala čarape. Očekivala je da djeca donesu svoje stoličice i prihvate svoj ručni rad. Curice su već u prvom razredu osnovne škole učile da pletu i nije im smetalo kada bi igla ubola njihove nespretne prstiće dok su provlačile konac kroz platno. „Zaista je imala strpljenja s nama, mudro provodeći odgojno načelo da dijete ne smije biti besposleno“, upamtila je Milka.

Hronika njenih sarajevskih uspomena ispunjena je i gimnazijskim danima školske 1940-41. godine. U istoj zgradi bile su dvije ženske gimnazije. Djevojke iz jedne nosile su crne kecelje, a njihove kolegice iz druge smjene imale su tamno plave skute. Uvijek su se nadmudrivale čija je uniforma ljepša. Ostala je draž da to nikada nisu razriješile. Najljepša uspomena junakinje ovog romansiranog feljtona neraskidiva je od nastave tjelesnog odgoja: Nešto dragocjeno „Ima li smo mladu profesoricu. Zvala se Abida Karahasanović. Usadila je u moj prijemčivi mozak suštinu tjelesnog odgoja, njegovu zadaću, smisao, cilj. Ona nije objašnjavala tako suho kao što ja govorim. Ona je to činila kao da nam poklanja nešto dragocjeno. Od nje smo naučili zašto je nešto dobro i kako se to ostvaruje. Zadivljujuća je bila njezina nenasilna moć da sve to shvatimo i upijemo. I dan danas sam joj zahvalna da me je još tada naučila kako da sačuvam zdrava stopala, kako da ojačam mišiće da bih mogla držati u ispravnom položaju kralježnicu. Nažalost, tu sarajevsku povlasticu da od nje učim i naučim još mnogo korisnoga prekinuo je rat u aprilu 1941.

Ali, osnove, vjera u nju i njezin nauk bili su temelji moga rada kasnije u životu. Što sam bivala starija, to sam postajala svjesnija istine da je Sarajevo grad moga lijepog djetinjstva, moga odrastanja, od doseljenja 1934, sve do naglog, nasilnog iseljenja aprila 1941. godine.

Veseli školski dani zamrli su kada su se Nijemci spustili u Rajlovac. Glavnina njemačke vojske stigla je narednih dana. Sjećam se, bila je nedjelja, rano prije podne. Otac se u kupaoni brijao. Gdje su drugi bili, ne sjećam se. Jedino znam da sam ja bila na velikoj natkrivenoj verandi. Veranda je bila otvorena prema vrtu Zemaljskog muzeja, znači u smjeru Rajlovca. Čuo se zvuk aviona, a tada je svaki avion u zraku nama djeci bio zanimljiv. Našla sam ga pogledom u visini već dosta daleko i ujedno spazila neke tačke ispod aviona. U prvi mah sam pomislila da su ptice, ali kako su se te ‘ptice’ umnožavale, a i padobrani otvarali, shvatila sam i otrčala u kupaonu sva oduševljena da sam vidjela padobrance. Baš u taj tren smo začuli tutnjavu eksplozija, na što je otac pozvao majku. Sasvim kratko su porazgovarali. Otišao je žurno u komandu grada, gdje je tada bio raspoređen. Telefona u kući nije bilo, osobnog automobila također. Najbliža tramvajska stanica je bila na Marijin-Dvoru, kod delikatesne trgovine ‘Meinl’. Nisam stigla pitati oca i saznati kako je stigao. Kilometarske udaljenosti su bile iste, ali je tada sve to bilo tako daleko.“


Oproštaj od oca

Zarobljeni su bili u komandi. Danju su bili u improviziranom sabiralištu ratnih zarobljenika, u dvorištu Srednje tehničke škole na Marijin-Dvoru. Noću su dolazili kući, u pratnji njemačkog stražara. Sljedeći sati proletjeli su poput munje. Njemci su zarobljene oficire deportovali u ratno zarobljeništvo. Milka opisuje najtužniji dan:

„Zauvijek pamtim i stalno vidim tu sliku i uvijek se rastužim. Oprostili smo se dan ranije. A sljedećeg jutra iz dvorišta sam vidjela oca u koloni zarobljenih oficira. Potrčala sam prema koloni i pozvala ga. Okrenuo se, nasmiješio i mahnuo mi. Zaplakala sam. Stražar je viknuo na mene. Otac je tada nepovratno otišao niz Vilsonovo šetalište. Nikada ga više nisam vidjela. To je najtužnije sjećanje moga sarajevskog djetinjstva, moga cijelog života!“, gotovo kroz suze sjeća se Milka.

Dinko Omeragić
2013-12-31  

Komentari na price
Komentari: Pošalji komentar
2018-01-08 - Mario
PREDIVNO
Supruga me je na moju srecu upozorila na ovo remek djelo jednog sjecanja. Gospodja Babovic na zadivljujuce viseslojan nacin svojim sjecanjima oslikava jedno vrijeme i sve sto je ono nosilo sa sobom. Posebno je fascinatno sa koliko jasnoce ona ta svoja sjecanja iznosi. Imao sam jednu tetku koja je odrasla u Sarajevu u tom periodu, kasnije je zivjela u Opatiji i ona mi je na jako slican nacin kao da gleda upravo svoj tadasnji zivot prepricala svoje Sarajevo. Naravno i moje ono sa memli strane. Morao sam privatizirati malo ovaj tekst da bi i tu moju tetku spoenuo. Ali, ovo o cemu i kako pise gospodja Babovic je nenadmasno i sa literamnog i iskustvenog momenta. Ne da je kao gotov scenario, nego kao da je gotov i to etetski savrsen film. Vise od knjige, jer je uspijela ozivjeti svoje recenice i dati im takoreci vizualizaciju. Aferim gospodjo Milka. Ovo moje zadnje je u nivou onog "sefte ove hefte". Jedan tac Sarajeva koji ce bezvremen. Steta sto je iako opsezn, ali obzirom na kvalitetu za moju dusu prekratko. Bilo bi divno da ima jos malo.


 
Ovaj spomenar očekuje sjećanja i priče o našoj raji iz vremena prošlog i vremena današnjeg

Pošalji priču

Stare i nove priče:
Pavle PAVLOVIĆ
Komšinicin gicko
Pavle Pavlović
Kad Bosanac noge moči
Pavle Pavlović
Kad burgija buši
Pavle PAVLOVIĆ
Den Haag žurnalista
Cico Kabiljo
Beskućnik
Pavle PAVLOVIĆ
Raja bez raje
Pavle PAVLOVIĆ
Redukcija ćevapa
Pavle Pavlović
Rođendan sa Indexima
Pavle PAVLOVIĆ
Oštra nula



© vilsonovo.net - Design by "Biser" webtim 2008