Putnici umirovljenici
Ranije, kada sam u mladim danima susretala autobuse sa turistima penzionerima, uvijek sam mislila daj mi da putujem dok sam u formi, a ne kada se budem oslanjala na štap. Dogurala sam do tih starijih dana i ja sam , sa svojim Draganom, srećom još u mladalačkom zaletu, iako smo i mi postali putnici umirovljenici.
Ne znam da li neko, dok gleda sjede glave kako znatiželjno obilaze starine Maroka, razmišlja kao ja nekada. No, to nije ni važno, koliko su vrijedne uspomene što ih sada lako možeš osvježiti zahvaljujući ovoj digitalnoj tehnici. Pritiskom na displej I-pada ponovo je preda mnom Maroko.
Pa, ako vas zanima, haj’mo skupa na putovanje.
Evo nas na stazi kojom su hiljadama godina prolazili neki drugi vojnici i putnici namjernici. Osjećaš se nekako posebno dok koračaš kamenim pločama što su ih teškim oklopima tanjili i pradavni rimski gladijatori. Maroko je pun tih ostataka najvećeg svjetskog carsta kojeg su odnijele mileniji, dok djela ruku drevnih majstora zidanja još pobjeđuju prirodu. Prkoseći jarkom suncu, vjetru i pijesku, koji neumorno zasipa u Volubilisu, poznatom po najvećim rimskim iskopinama u vreloj kraljevini.
Poslije tvrdih koraka po vijekovima uglačanom kamenu kao nestvarni san dolazi koračanje po planetarno poznatim marokanskim ćilimima. Majstori tkanja stvorili su mekane prostirače što plijene raznim dezenima i materijalima. Neke od tih, čini mi se, letećih ćilima iz 1001 noći, prave i od prediva biljke agave.
Konačno sam stigla i u taj grad Fes, kojeg najbolje poznajem iz križaljki. Često su me mučila ta tri slova da sklopim ukrštenicu, zato mi je kao nagrada za rješenje vodoravnih i okomitih riječi došla ponosna šetnja po gradu kojeg sam samo iz enigmatskog svijeta poznavala. Očarala su me u njemu noćna svjetla na kraljevoj palači. Eh, da mi je bilo doznati šta se krije iza moćnih, zlatnih kapija?!
U Londonu smo bezbroj puta prisustvovali smjeni kraljićine počasne straže. Divili se vojnicima kipovima pod velikim šubarama, koje nisu mogli uznemiriti ni najdosadniji turisti. Ovdje u gradu Meknes posjetioce također privlače počasni stražari. U kitnjastim uniformama na bijelim konjima čuvaju ulaz pred impresivnim starim zdanjem imena Bab El Mansour. Za razliku od Londona, ovdje su vojnici opušteni, razgovorljivi i kao da rado učestvuju u igrama sa turistima.
Malo je nedostajalo da pazarim specijalne keramičke posude u kojima se u brojnim marokanskim restoranima pripremaju i poslužuju najukusnija jela, što su me podsjećala na naš bosanski lonac. I ranije sam u nekim dijelovima Bosne kušala hranu koja je bila spravljana u tim glinenim posudama. Samo sa takvim “loncima i poklopcima” govorili su mi kulinari može se dobiti taj jedinstveni okus. Srećom, nisam kupila te veoma zanimljivo posuđe, jer smo na izalsku iz Maroka prošli kroz nekoliko raznih kontrola. Mogao mi se taj poklon samoj sebi razbiti od stalnih vađenja i vraćanja u kofer.
I na kraju – lijepo je bilo u Maroku, vidimo se u Londonu. A, možda ponovo i u Barceloni, kod našeg mlađeg sina Slavena.
Foto : Dragan UNGAR
| |
Vera Pavlović Ungar
| 2019-03-01 |
|
Komentari na pisma
2019-03-03 - Cico Kabiljo
Oko u Maroku
Prekrasan prilog draga Vera i Dragane,
kao da sam i sam setao po tim uglacanim putevima, gazio po mekanim cilimima, divio se strazi na konjima. Zaista pravo je zadovoljstvo pratiti vasa putovanja (kada cete na drugu stranu Atlantika, hallo, tu su cak dvije Amerike)
|
| |
 |
|
Ako želiš da sjećanje, mišljenje, komentar i sl. preneseš drugima...
Pošalji pismo |
Pisali su:
|
