Snijeg u Africi
Lijepo nas je krenulo. Novu godinu smo dočekali u Amsterdamu, kraj januara u Barceloni, a prve dane februara u Maroku.
Jedva sam čekala da upoznam novu afričku zemlju, jer još nisam zaboravila davnu turneju sa folklorom Vase Miskina Crnog u Libiji. Bio je to poseban doživljaj, pamtim vrućine i zato sam spremila više odjeće s kratkim rukavima.
Poslije hladnog Londona stigli smo u više nego ugodno topli Marakeš, iz kojeg smo krenuli na izlet na planinski lanac Atlas. Umjesto žarkog planinskog sunca pozdravio nas je bijeli pokrivač. Doduše tanji, ali ni u snu nisam mogla pretpostaviti da ću u Africi hodati i slikati se uz snijeg!
Poslije prvog rashlađivanja na užarenom kontinentu dočekala nas je vruća Kazablanka i druga najveća džamija na planetu sa najvišim minaretom na svijetu. Visok je 210 metara, a vjersko zdanje može da primi 105 hiljada vjernika. Džamija nosi naziv Hasan II po ocu današnjeg kralja Muhameda VI, koji je često na molitvama u ovom velebnom zdanju sa običnim ljudima, vjernicima.
Turistička znatiželja dovela nas je i do velikog modernog tržnog centra u Marakešu, gdje smo, na naše veliko čuđenje, pronašli pravu bosansku ćevabžinicu. Iako smo tek objedovali nismo mogli odoliti da ne naručimo, bar, “malu u pola”.Na naše iznenađenje dobili smo četiri mala, skvrčena ćevapa, u nekakvoj žutoj lepinji, sa puno priloga raznog povrća. Svega je bilo osim onog najvažnijeg - luka.To smo morali posebno naručiti. Simpatični konobar, koji nam je rekao da je gazda lokala Bosanac i da trenutno nije tu, ispostavio nam je račun na 30 dirhmi, ili na 2.77 eura.Pretvorimo li to u KM lako je zaključiti da je jeftinije i, naravno, ukusnije uživati u mirisu roštilja na našo Baščaršiji.
Put iz bosanske ćevabdžinice u Marakešu vodio nas je do lijepog primorskog mjesta Essaouira. Tu smo Dragan i ja prvi put u našim životima pozirali uz valove Atlantskog okeana. Šalili smo se da nikada nismo bili bliže obalama Južne Amerike.
Onda smo se zaputili na obode Sahare da vidimo kako se ovdje bore protiv širenja pustinje. Oduševile su nas krošnje argana, žilavog drveta koje podsjeća na naše masline. Sadnjom argana pobjeđuju se užareni pjeskoviti nedogled. Specijalno za nas turiste domaći čobani su, naravno za sitni bakšiš, na trenutak pogazali zakone. Dozvolili su kozama da brste zelene krošnje kako se to ovdje stoljećima radilo, sve dok vlast nije shvatila da se tako pomaže i opasnom širenju Sahare.
...Ali, da i ja ne širim ovu priču. O našem doživljaju Maroka, ako vas to zanima, u drugom nastavku.
Foto: Dragan UNGAR
| |
Vera Pavlović Ungar
| 2019-02-21 |
|
Komentari na pisma
-
|
| |
 |
|
Ako želiš da sjećanje, mišljenje, komentar i sl. preneseš drugima...
Pošalji pismo |
Pisali su:
|
